Priča iz Požeškog kraja

 Ako Vam se ne da čitati, mnogo slika sa ovog puta možete vidjeti ovdje.

 
Mapu ovog puta možete vidjeti ovdje.

 
Možda je već i krajnje vrijeme da spustim svoj pogled sa dalekih biciklističkih želja u svoje dvorište, pa da svekolikom pučanstvu prikažem i (donekle) objasnim gdje i kako treniram i razvijam sposobnost tijela svoga da može kako-tako, dahtajući, stenjajući i puhajući, pratiti nikad zasitni duh koji bi mahnito naprijed u stalnoj težnji da vidi što je iza slijedeće krivine ili iza slijedećeg brda(šceta).
Ostaje nikad do kraja odgovoreno pitanje koliko biramo tok života, a koliko nam usud, slučaj, Bog (tko sad u što vjeruje) to čini. U početku svog biciklističkog življenja tamo u početku 80-tih prošlog stoljeća, barem jedanput godišnje me put doveo u Požegu. Kao okorjelom Brođaninu, Požega mi je tada izgledala sumorna, oronula, usnula, mimo glavnih putova, nekako sa strane. Sve ovo nabrojano ne treba shvatiti isključivo negativno. Naprotiv! U toj Požegi kao takvoj, bilo je nešto zanimljivog, diskretno privlačnog što me je vuklo da, ako ne ranije, slijedeće godine opet izaberem put na kojem mi se ispriječi taj grad. A onda sam iznenadio i sam sebe, pa 1987 godine došao u taj grad živjeti i raditi, kao Brođanin na radu u Požegi. Postupno san se mijenjao , a da to nisam ni primjećivao, da bi nakon 20 i kusur godina, postao Požežanin Brodskog porijekla.
Prihvatajući taj grad kao svoj, mijenjala mi se ona prvobitna slika o njemu. Otkrivao sam nove stvari, i dobre i loše, a i svijest o površno uočenim osobinama o ovom gradu pri prolaznoj vožnji, poprimala je drugačije, prihvatljivije obrise, i sve se skupa stapalo u simbiozu, suživot između mene i mog novog grada ( eto, već ga nazvah svojim!). Polako, tiho i neprimjetno, ali stalno, strpljivo i uporno, prihvaćao sam grad i grad je prihvaćao mene.
Unazad 20 i kusur godina, od kada sam postao mali, sitni, neprimjetni dio ovog grada, postupno su se u njemu događale neke promjene. Većina njih je čisto subjektivne prirode, tako da sam počeo promatrati grad „iznutra“ kao njegov dio a ne „izvana“ kako se to već događalo pri onim vožnjama kod kojih sam prošao kao kroz neki od onih, usputnih, gradova. Za taj detaljizam sam imao i više vremena, a i motivacije, jer sad, kada sam njegov dio, zanimali su me i sitni detalji koji su se, zajedno sa gradom i mene ticali, a koje bih zaobišao sa hladnom ravnodušnošću stranca kao što sam bio pri ranijem proputovanju kroz njega. I tako mi je taj grad, iako izvana gledajući isti, meni postajao drugačiji, bliži, zanimljiviji, i na kraju MOJ.
Ali u tom dugom vremenskom razdoblju dogodile su se i neke stvarne, recimo tako, objektivne promjene. Prekrajanje države u kojoj sam rođen i stvaranje novih, povukle su sa sobom i promjene koje su se i te kako odrazile na izgled svih ostalih, pa onda tako i na ovaj moj grad. U onoj državi je maksimalno potencirana povijest od 1941 pa na dalje, o njoj se pričalo na sve strane barem tri puta dnevno, gradovi i područja izvan njih bila su krcata razno-raznim spomen-pločama i spomenicima koji si podsjećali putnike-namjernike, prolaznike i ostale, tko je kako i zašto učinio ili nije učinio. A ono što se dogodilo prije te navedene godine, kao da je potiskivano u stranu da se na vidi, ne čuje i, kao tako, da se i ne zna.
A onda je došla obrnuta situacija. Sada je puno važnija povijest prije gore navedene godine, dok za događaje nakon nje danas dobivamo sasvim druge informacije i interpretacije nego su nas učili u našim (starim) školama i informirali u ono doba. Nemam sada namjeru daviti nikakvim političkim, povijesnim i nekim drugim pretakanjima (ja sam tek obični biciklist) nego samo ukazati na bitnu posljedicu po izgled moga, a i većine gradova ovog podneblja.
Valjda zato što su nam se gradski oci i ostala utjecajna krema naših gradova sjetili te „ranije“ povijesti, odriješili su gradsku blagajnu i dali poveće novce za obnovu fasada starih i starijih kuća, zgrada, trgova i građevinskih objekata koji su gradu kroz povijest nešto značile. Posebnu korist takve situacije su dobili gradovi koji su nekad, puno prije „one“ godine imali bitno veći utjecaj i ulogu nego kasnije, pa su naročito poslije „one“ godine manje živjeli a više preživljavali na margini i putova, i događanja, a i ljudi.
Jedan od takvih gradova je i Požega.
Jedan od rijetkih, relativno manjih gradova, koji su u ono vrijeme prije 150 i više godina, imali gradsku jezgru, zaokruženu u cjelinu, a koji, srećom, ratna razaranja, nisu razorila. A tih ratova je, na žalost, ovim podnebljem bilo u izobilju. I sad, nakon detaljne i cjelovite obnove, pred sobom imamo prizor, rijedak, prekrasan i neprocjenjiv – gradski trg u cijelosti kao da je sad izgrađen. Gradski trg zbog kojeg ovaj grad nazivaju Slavonska Atena.

Gradska kuća grada Požege 

Istočni dio trga

Gradska kavana

Kužni pil i zgrada muzeja iza njega – Kužni pil stoji uspravno, na slici ga je nagnuo širokokutni objektiv mog fotoaparata

A sad dosta o gradu, a vratimo se mi bickliranju.
„Duh može osnažiti tijelo, a tijelo duh nikada!“, iako to filozofski lijepo zvuči, i iako bi to većina željela da je tako, ipak za veće tjelesne napore, kao što je bicikliranje i cikloturizam ipak je vježba i rad na, prvenstveno, tjelesnoj snazi, spremi i sposobnosti (ili po stranjski rečeno kondiciji) dosta bitna. Iako preko cijele godine (dakle i zimi na minus toliko-i-toliko) vozim bicikl, prave vježbe činim već od ožujka/travnja, već kako mi ciklone i anticiklone dopuste. Krenem sa turama od 30-40 km, da bi one prave bile cjelodnevne s „nogicom“ u imenu (sto i kusur kilometara).
I eto, nakon poooodužeg uvoda da konačno krenem s pričom o jednoj takvoj turi iz mog kraja. Za razliku od dosadašnjih priča, ova se neće vezati za datum njene realizacije već samo za cestu. To je zato što je ona odvožena već oho-ho puta (a i još će, ako Bog da), tako da će se javiti više prizora iste situacije mijenjanih tokom vremena.
Putovanje polazim i završavam u Pleternici. Njegovi ga mještani nazivaju gradom, a valjda to i jest, iako vrlo mali. Pleternica se nalazi 13-ak km istočno od Požege i te kilometre vozim jedino kada ih (kilometre) želim skupiti što više na brojčaniku. Inače cesta Požega – Pleternica je za bicikliranje uglavnom neinteresantna, a zbog vrlo gustog prometa lokalnog karaktera ,ta neinteresantnost prelazi u, najblaže rečeno, nelagodnu odbojnost.
Konačno, nakon ovoliko napisanih redova, stigoh u Pleternicu, parkirah auto i skidoh bicikl. Pa da konačno krenem na put. Odmah prelazim Orljavu, rijeku koja prolazi Požeškom dolinom. S mosta gledam na glavnu atrakciju mjesta – vodopad na Orljavi, koji je posljedica brane na rijeci. Branu su sagradili Austro-Ugari gradeći hidrocentralu. Zgrada strojarnice hidrocentrale je u samom centru mjesta, ali je u tako lošem stanju da mi morate vjerovati na riječ kad kažem da je ne želite vidjeti.  

Glavna Pleternička atrakcija – The Orljava Falls

 Par stotina metara nakon izlaza iz Pleternice ulazim u prvo od tri sela zaredom koje jedino tabla sa nazivom mjesta razdvaja. Na ulazu u to troselo (Resnik, Svilna, Buk) nekako s uzvisine snimam prizor koji pokazuje da nakon kraće nizbrdice slijedi duža, ali blaga uzbrdica kroz ta sela.

Pogled na troselo - Resnik, Svilna, Buk

I kad se popnem na tu uzbrdicu vidim da se troselo završava kratkom strmom nizbrdicom kojom ulazim u područje šuma s lijeve i njiva s desne strane. Cesta nastavlja gore-dolikanjem u brežuljkastom okolišu, da bi nakon pola kilometra prošli kroz zadnje selo koje još kako-tako drži granicu civilizacije – Kalinić. Mora se priznati da za razliku od onog trosela u kojem je viši seoski standard, u maniru „lijepe, bogate i ravne Slavonije“, Kalinić je selo na margini i kao takvo izgleda „seoskije“ za razliku od trosela. To znači skromnije, mirnije, tiše i siromašnije. Često se susreću kuće od prijesne cigle građene u nekom dalekom prošlom vremenu bitno drugačijih životnih pojmova i kriterija od današnjih.

Kalinić – kuća od prijesne cigle

A nakon Kalinića počinje stvarni pravi užitak. Do prije 5-6 godina Kalinić je i po pitanju asfalta bio na granici civilizacije, pa je iza njega cesta nastavljala sužena i pršnjavim makadamom. Srećom, barem po mene koji, ipak, radije preferiram asfalt nego prašinu, cestu su asfaltirali ali je ostatak okoline oko ceste ostao nepromijenjen. Cesta vijuga gore-dolje i lijevo-desno kroz šumu , nula od prometa i taj nepromijenjeni okoliš čine vožnju pravim užitkom . A još ako sam tu u jutro toplog dana , dok se šuma lijeno i sporo budi pružajući nam posebne mirise uz hladovinu, teško se ostaje ravnodušan. To stvarno trebate probati!
 

Razni mirisi iz probuđene šume djeluju na psihu biciklista koji jedva obuzdava i bicikl i oduševljenje

Vozeći se u tom raju zemaljskom nekih 4-5 kilometara i spustivši se dužom nizbrdicom izlazimo iz šume i društvo cesti sada prave obrađene njive slijedećeg sela. A od prilike kilometar prije sela je izvor Rosinac.

Elegancija hlada u koji se smjestio izvor

Odmah uz cestu, oduzimajući prostor njivi, elegantno stoje dvije velike žalosne vrbe. Još od djetinjstva mi je bilo nejasno zašto ove vrbe zovu žalosnima. Iako su im duge i tanke grane povijene prema dolje, ni prije a ni sada mi to ne izgleda žalosno. Prije bih rekao graciozno, elegantno, suptilno, kao neka vitka i visoka ljepotica u dugoj tamnoj haljini. Po tamnoći haljine netko bi, možda, rekao da ljepotica žali, a ako to i radi, uz graciozne pokrete elegantne haljine sve to izgleda suptilno, impresivno i fascinantno, pa fascinirani vizualnim dojmom zaboravljamo njegovu stvarnu svrhu – žaljenje. Tako, barem meni, ove graciozne vrbe izgledaju svakako ali najmanje žalosno. Pogotovo ovako velike.

Izvor Rosinac

 E, tu ispod ovih vrba, ma kako ih nazvali, i u njihovoj deeebeloj hladovini, netko je napravio nastrešnicu, stol i klupe i sve to pored žive vode. A voda polako ističe iz malog (po promjeru) bunarića tako da je sve to skupa na pola bunar a napola izvor. Još je tu i emajlirani lončić koji igra ulogu čaše, a kakve sam češće koristio u svom djetinjstvu. U tom djetinjstvu, žedan, bi bez razmišljanja koristio i lončić i vodu, iako po njoj pliva pokoji list ili grančica, ne razmišljajući o sanitarnoj čistoći. Sada, u vremenu pitke vode u bocama i silne halabuke na sve što je i najmanjim trunom zaprljano i u mahnitoj težnji za (pretjeranom ?) čistoćom, možda bi zastali nad lončićem i vodom. Možda bi vodu zagrabili svojom bocom !? Sve ovisi o intenzitetu žeđi. Ali bez straha od nečistoga i od onoga što nam (opravdano ili ne) propagandna mašinerija utuvljuje u glavu , spomenuti izvor možemo koristiti za umivanje. I to s velikim guštom.

Bunarić, kanalić kojim voda otiče i lončić

Bio žedan ili ne, uglavnom zastajem pored ovog izvora zbog odmora i osvježenja, ako ničeg, a ono barem zbog hlada i umivanja. Tako sam jedne prilike kraj njega zastao i sa svojom životnom suputnicom i dok smo dokono uživali u hladovini pade mi napamet fotografija zgodne kompozicije.

Ja u očima njenim

Nakon kraćeg uspona u nastavku, cesta se dužom, blagom nizbrdicom spušta prema selu sa čijem smo se njivama već upoznali – Djedinja Rijeka. U doba uskog makadama imao sam dojam da je ovo selo Bogu iza nogu, a sada mi izgleda simpatično blizu. Koliko asfalt unaprijedi dojam o mjestu.

Spuštanje u Djedinju Rijeku

 U nečemu što bi mogli nazvati centar sela smjestio se bunar u obliku đerma, a preko potoka je starija zgrada koja ima ulogu vatrogasnog doma. Srećom, ta se zgrada društvenog karaktera vjerojatno bitno više koristi za razna okupljanja nego za ono što bi već trebala prema svom imenu.

Škripi đeram u Djedinjoj Rijeci

Vatrogasni dom, a može i dom za neke druge stvari

 Iza tog centra sela cesta nastavlja u blagom usponu. Tik uz cestu je potok, dok su skromne seoske kuće s desne strane, da bi na kraju sela prošli pored seoske škole u kojoj smo koji put znali zateći i đake, istina u malom broju.

Napuštam Djedinju Rijeku – iza mene,s moje desne strane, je zgrada seoske škole

Ostavljamo kuće iza sebe, pa sa cestom koja vijuga u blagom usponu prolazimo kroz šumovito okružje. U početku je uspon manji ali što vozim dalje uspon se povećava da bi nekih pola kilometra od sela uspon bio dobrano strm u, od prilike, istoj dužini. Ova poveća strmina koja izaziva vrlo, vrlo ,vrlo duboko disanje ako se zainatim pa izaberem vožnju umjesto pješačenja, završava nekim mini prijevojem. Ispred njega imam prekrasan pogled na prijeđenu cestu u obliku sive crte u moru zelenila od šume.
 

Zadihani pogled na cestu kojom sam se penjao

 Na tom mini prijevoju hvatam dušu koja mi je izašla na vrh nosa i vraćam je na njeno mjesto odmaranjem u hladovini, postupnim hlađenjem, smirivanjem disanja i otkucaja srca. I dok osnovne životne funkcije polako vraćam na normalu, pun sam pozitivnog dojma o povoljnom utjecaju ovog bjesomučnog disanja i znojenja pri vožnji tom strmom uzbrdicom. Svuda okolo mene je gusta šuma, promet apsolutna nula, pa moja pluća imaju posla sa plinskom mješavinom u kojoj je bitno više od u školi naučenih 21% kisika. S napomenom da u toj plinskoj mješavini, običnom puku poznatoj kao zrak, ovdje nedostaju svi oni elementi i spojevi koje krase ljudski napredak kao što su plinovi izgaranja cestovnih vozila, na primjer. Ali zato ima i nečeg, malo po postotku a vrlo bitnog po utjecaju , što posebno povoljno djeluje i na tijelo i na dušu onoga tko ga udiše u tako velikim količinama i tako velikom frekvencijom disanja. A to nešto ostaje prisutno i pri odmoru na prijevoju. Ma sigurno mora nešto biti, kad poslije takvih tjelesnih ( a i duševnih) muka, odmarajući se na prijevoju imam tako veliki osjećaj zadovoljstva, skoro kao blago, ugodno pijanstvo.
Kad sam smirio i duh i tijelo, spuštam se kratkom i blagom nizbrdicom, tek nešto više od stotinjak metara, da bi malo dalje izašao na magistralnu cestu Našice – Brod. Skrećem desno i blaaagom nizbrdicom poslije par stotina metara ulazim u selo Ruševo. Ruševo je duuuuugačko selo. Srećom cesta, gledajući iz ovog mog smjera vožnje, te da stalno blago nizbrdo, pa se, uz laganu vožnju, prepuštam razgledavanju sela. U selu je i trgovina sa hladnim pićem, koja se obavezno posjeti, jer do slijedeće ima preko 35 km.

Wellcome to . . .

Iz trgovine se nailazi i na zgradu Mjesnog ureda, koja ima status kulturnog spomenika nulte kategorije, te se uz pomoć institucija za očuvanje kulturnih spomenika vrši njena obnova.

Kulturni spomenik daleko izvan grada – zgrada Ruševačkih mjesnih otaca

 I kad, najzad, dočekam kraj sela, dugačkog više od tri kilometra, dolazim do raskrižja gdje skrećem desno prateći putokaz za Đakovo. Ugledam ispred sebe cestu vrlo mladog asfalta, tek dvije godine. Vozio sam i ranije njome u doba kad je bila uska, rupičava i prašnjava, te imao dojam da sam se s vremeplovom prebacio bar dva stoljeća unazad. A sada sam tu, u ovom našem dobu, cesta je fantastična, asfalt nov, ravan (mislim bez rupa i zakrpa), crte i po sredini i sa strane, a krajolik je ostao nedirnut već stoljećima. Divota!

Cesta nova, a krajolik stari

U slijedećih 15-ak km ova nova cesta prolazi preko tri brda/prijevoja i dva sela prije nego izađe u „normalnu“ civilizaciju. Uzbrdice i nizbrdice pri savladavanju tih prijevoja nisu pretjerano dugačke, kilometar i pol do dva, ali cesta maksimalno krivuda, što je možda loše za aute ili kamione, ali je za bicikliste prava uživancija.
Tako na primjer nakon prva uzbrdice, pri spuštanju cesta zaobilazi poveliko stablo tek pola metra od njega. Stičem dojam o svojevrsnom prkos-stablu koje se u srazu sa moćnim graditeljima ceste izborilo za svoj opstanak.

Preživjelo prkos-stablo u borbi s graditeljima ceste

Nakon tog prkos-stabla cesta, ova nova bira blažu krivinu za spust u dolinu ispred nas, a s lijeve strane ostavlja komadić stare ceste čija je sadašnja uloga jedino podsjećanje putnika-namjernika kako je to nekad izgledalo.

Nekadašnja stara krivina pri spuštanju u dolinu gdje se smjestio Sovski Dol

Sadašnja, nova, blaža i stara, oštra, krivina pri spuštanju u Sovski Dol

Spuštam se u dolinu u gdje se smjestio Sovski Dol, u kojemu imam opciju putovanja za skretanje lijevo na makadam koji me nakon 4 km uzbrdice vodi do Sovskog jezera, nastalog, navodno, kao ostatak Panonskog mora. Iako sam tamo bio par puta autom, ovu opciju da ga posjetim biciklom još nisam iskoristio. Možda jednog dana.

Dolazak u Sovski Dol nekad davno . . .

. . . i danas

Dakle, produžujem ravno i opet se počinje penjati. Bacam pogled iza sebe na selo, kao i na cestu s druge strane doline kojom sam došao. U sred doline, među obrađenim njivama nalazi se usamljena kuća sa okućnicom, skromnom kakva i ona jest. Uvijek mi maštu razbuktaju te izdvojene kuće izvan zajednice sela. Kao da se čovjek zbog tko zna kakvih razloga posvađao sa selom i, dosljedan (ili kapriciozan) kakav jest, napravio svoje izvan sela, na svom i na svoj način bez obzira na ono „Što će selo reći!“
 

Nakon prolaska kroz selo slijedi uzbrdica. Pogledom unazad još jednom pozdravljam selo

Izdvojena kuća i cesta iza nje kojom sam se spustio u Sovski Dol

Ovaj put je uzbrdica duža nego ona prva, ali je šuma bliža cesti, pa se veći dio uzbrdica prolazi hladovinom, što je u svakom slučaju olakšanje. Bar malo.
 

Krivudava uzbrdica kroz hladovinu

 Nakon vrha, nazovimo ga i nekom vrst prijevoja, spust ceste je sa bitno blažim krivinama nego prilikom uzbrdice, čak ima i podužih ravnih dijelova, pa je spuštanje prava divota. Čini mi se da, kao što čovjek mora osjetiti muku gladi da bi potpuno i na pravi način uživao u jelu, tako se treba malo namučiti uzbrdicom da bi se svojski i potpuno uživalo pri vožnji na nizbrdici.

Manje-više ravno spuštanje

Wellcome to Paka nekad . . .

. . .i danas

Paka. Mjesto, selo ili što već, pojam zabitosti Požeštine (da mi Pačani ne zamjere) dolaskom asfalta postalo je simpatično, mirno, tiho mjestašce, dušu dalo za one koji drže do sebe da kupe kuć(ic)u u kojoj će preko vikenda pobjeći od svega što u gradu ne valja.

Paka Centar nekad . . .

. . . i danas

Nakon Pake ulazimo u tihu dolinu kroz koju cesta blago nizbrdo klizi, a okolo nigdje znaka od čovjeka. Samo mir i tišina. Istina to tako sada izgleda. Prije je to bila uska prašnjava cesta stisnuta bujnom vegetacijom od koje nisam mogao puno što vidjeti osim prašine. 

Cesta nakon Pake nekad . . .

. . .i danas (prethodni snimak je nekad davno uslikan pokraj šumarka ispred nas)

 Ta tiha dolina i cesta kroz nju traje nekih 4-5 km da bi pri kraju bilo  skretanje u selo Imrijevci. 

 

Interesantan putokaz

 Ako je Paka slijepo crijevo Požeštine, onda su Imrijevci crvuljak slijepog crijeva. Istina, asfalt je stigao i do njega kao i do Pake, ali ostalo je ostalo manje-više ne promijenjeno. Meni je impresivno da do njega se putuje putem kojim se vrlo rijetko ide i još s njega treba skrenuti. Nakon kilometar i pol tog najsporednijeg od svih sporednih putova konačno ugledam kuće Imrijevaca. Mirno, tiho, kokoši šetuckaju po sred ceste, svojim prolazom uzbunjujem seoske pse iznenađeni nepoznatim likom, jer vjerojatno u selu svako svakog zna, pa bili to ili ljudi ili životinje.
Od vremena prije asfalta sam snimio situaciju u selu, a iz asfaltne vožnje, moju i mog fotoaparata, je privukla građevinska improvizacija sanacije odrona temelja kuće.

Imrijevci nekad

Današnji detalj iz Imrijevaca (koliko je san u ovoj kući spokojan!?) 

 Vratio sam se nazad na „glavnu“ cestu (koje li časti nju nazvati glavnom ) skrenuvši lijevo i nakon stotinjak metara penjajući se usponom. Ovo je treći u nizu uspona i najduži. Ta dužina ga izdvaja od ostala tri dok je zavojitost ceste više-manje slična. Nakon penjanja na vrh prijevoja pruža se vidik na dolinu u koju se trebamo spustiti i selo konspirativnog imena čije vrijeme spominjanja još nije došlo. Spuštanje je dosta strmo i vrlo, vrlo zavojito. Neke krivine su skoro pod 180°. Uz potrebni pojačani oprez i ovakvo spuštane se može provesti s velikim guštom.

Pogled na dolinu s mjestom konspirativnog imena

Prilikom spuštanja neke krivine su toliko oštre da bi se čovjek mogao porezati

 Završetkom spuštanja dolazimo do tog konspirativnog imena – Slobodna Vlast. Vrlo neobično ime za naselje. 

Sloboda Slobodne Vlasti nekad . . .

. . . i danas

 Sada slijedi 14-tak kilometara relativne dosade, jer cesta manje-više bez uspona krivuda dolinom. Novog asfalta više nema, zamijenio ga je stari, uski s puno, puno ožiljaka vremena u obliku rupa, zakrpanih a i nezakrpanih. I sela kroz koje vozim ne odišu pretjeranom, modernom živošću, već se nekako polagana i usporena.
U Konriću skrećem desno prema jugu. Nakon par stotina metara cesti se ispriječilo poveće brdo koje valja savladati usponom i to oštrim, tako oštro strmim da, već pomalo umoran, silazim s bicikla i polako pješačim kao na korzu kroz hladovinu visokog drveća što su se stisnula s obje strane ceste.

Lagano pješačenje uzbrdo hladovinom

Pomalo neočekivano, dolaskom na prijevoj šuma nestaje a zamjenjuje je čistina sa raskrižjem s nekom lokalnom cestom koja dosta nepregledno izlazi na „glavnu“ pa su smjestili „televizor“ – svojevrsni retrovizor na stupu u kojem ovi „sporedni“ imaju pregled situacije kod „glavnih“.
 

Autoportret u retrovizoru

 Odmah iza tog raskrižja dobrodošlicu mi želi tabla s natpisom Trnava. To je veliko selo ili manji gradić, sa bogatim kućama i okućnicama, bitno bogatijim i raskošnijim nego ona sela pri prolazu ona tri prijevoja.

Wellcome to . . .

Nakon prolaska kroz Trnavu, bacam pogled unazad na to mjesto i brdo preko kojeg sam se penjao

 Nakon Trnave oko ceste su nepregledne obrađene njive a prolazim i pored kompleksa poljoprivrednih zgrada u čijem ogromnom dvorištu je ogromni pokriveni kompost .

S desne strane ogromni kompost, a ravno iza njiva je šumarak u koji ću zaći u nastavku puta

Još jedan pogled unazad – zajedno s njivama u prvom planu je kompleks poljoprivrednih zgrada ( gdje se onaj kompost s prethodnog snimka), a daleko iza uz brdo je mjesto Trnava

I iza tog komposta opet nepregledne obrađene njive da bi konačno izašao iz ove poljoprivredne raskoši i (opet) ušao u šumu. 

Opet smirujuća, osvježavajuća hladovina

Prolaskom šume slijedi blaga po nagibu ali poduža nizbrdica i prolazom kroz Novo Topolje ulazim u Staro Topolje i na cestu Vrpolje – Slavonski Brod. Sada valja odvoziti ravnicom istočnog Brodskog posavlja u kojemu su sela koja bi trebala biti oličenje Slavonije kao lijepe, ravne i bogate.

Wellcome to. . ., i Slvonsku ravnicu

Bogatstvo je dobilo svojih 5 minuta da se pokaže u Garčinu jer je baš ovaj put, kad prolazim kroz njega, bio seoski kirvaj (dernek, kirbaj, dan sveca kojem je posvećena seoska crkva). Garčin je tipično ravno, slavonsko selo, što znači da su kuće zbijene jedna uz drugu ali su od ceste udaljena 10-ak metara tako da cesta izgleda kao aleja sa travnatim površinama s obe strane, iza kojih su redovi kuća. Ovaj put su te travnate površine bile krcate parkiranim autima. Očigledno svatko tko je imao nekog svog u Garčinu, danas mora doći ovdje.

Gužva u Garčinu

U sredini Garčina, kao i kod ostalih ovdašnjih sela, je neka vrsta centra mjesta sa crkvom i trgom ispred nje. Ovaj put je trg bio krcat licitarima i ostalim štandovima jeftine plastike oko kojih su se muvala mala djeca vukući za ruke svoje odrasle pratitelje da im ovi kupe nešto od te plastike.

Općenarodno seosko veselje u centru Garčina

Razlog mog svraćanja na ovaj trg nije bilo zbivanje povodom kirvaja, već nešto drugo. Za razliku od ostalih sela, na ovom Garčinskom trgu ima nešto posebno i to svaki dan, a ne samo u vrijeme kirvaja. Arteški bunar. Bolje rečeno izvor jer iz jedne vodoravne cijevi oko metar iznad tla virilo je više kratkih okomitih cijevi iz koje je curila voda – mlaka i posebnog, zanimljivog mirisa. Stariji Brođani, u koje i sebe ubrajam, sjećaju se da je na starom željezničkom kolodvoru u Slavonskom Brodu bilo nešto ovako slično. Sjećam se kada sam, kao klinac, jednog ljutog zimskog dana , ljutog zbog velikog mraza, na putovanju u Zagreb vidio nešto posebno. Voda je curila na sve strane, oko vode ogromna para koja se dizala u vis, a par desetaka centimetara izvan glavnog toka vode debeli led. Para, voda i led tako blizu jedno drugom.
 

Arteški bunar u Garčinu (uz zahvalu seoskoj ljepotici koja mi je uljepšala kompoziciju fotografije)

Umor me već dobrano uhvatio, ne samo tjelesni, već i onaj drugi, jer do Broda a i dalje do Pleternice, nema nešto tako izuzetno zanimljivo, možda i zbog činjenice da taj put pređem godišnje barem 1o-ak puta biciklom, a autom još i više. Tek u suton sam zastao u selu Grižići, 10-tak km prije Pleternice gdje cesta savladava omanje brdo. Selo je smješteno uz južnu padinu brda a na samom prijevoju seoska crkva sa pogledom na Požešku dolinu.

Umorni ja u sutonu kraj Grižičke crkve

 Eto krenuh priču sa svojim gradom a završih ju s vožnjom izvan njega.

Prvobitno objavljeno 08. 10. 2011. 

Sad, kad ste pročitali, ove, kao i ostale slike možete vidjeti ovdje.