Prebirajući po svojoj arhivi dijapozitiva (slajdova), primijetih da bi se moglo na osnovu njih napraviti (nadam se) interesantne reportaže o povijesti bicikliranja mojega, iliti kako je to bilo u neka, sada već davna vremena, kada su bicikli bili malčice skuplji, kada je biciklista bilo malčice manje, a i to malo biciklista je od strane običnog puka proglašavano malčice luckastim.
Radi lakše orijentacije, ovakvim reportažama ću davati, danas pomalo
popularni, podnaslov „Retro“ pa nek' se unaprijed zna da (zar opet!)
slijedi nostalgično-srcedrapajuća priča o nekim davnim vremenima kada
nije bilo mnogo toga što danas ima, ali je bilo više strasti, upornosti i
volje, a isto tako i vremena i ideja. Pa oni kojima je već puna kapa
tih sladunjavih prič(ic)a o tim danima, nepovratno prohujalih i
pretjerano glorifirajućih, neka jednostavno ignoriraju ostatak teksta (i
slika).
Dakle, autor ovih redova je davne '81 bi već na trećoj godini fakulteta
(danas je (2010. godine u vrijeme pisanja ovih redova) njegov sin na istoj poziciji, kako vrijeme leti!?), pa kao
pripadnik sloja društva koji zrači pouzdanošću, poslušnošću i pameću
(valjda smo tako izgledali!?), bi aktiviran kao popisivač stanovništva u
popisu žitelja koji svakih 10(tak) godina vlasti organiziraju da se zna
kakvi smo, koji smo i kolika nas ima. Tako nakon 10-tak dana hodanja
od kuće do kuće, pisanja tablica, predaji obrađenih podataka, na svoje
od sreće i uzbuđenja, drhtave dlanove dobih, u ono vrijeme za mene
fantastičnu, svotu stotina hiljada dinara. No, iako su bile ogromne
svote u stotinama hiljadama, ipak nisu bile dovoljne za dva najjeftinija
ROG Seniora sa 10 brzina (2 lančanika naprijed i 5 pozadi). Jedino od
njih i to za par desetaka hiljada bili su jeftiniji isti ali sa 5
brzina. Razliku potrebnog novca (oko 15-tak %) iskamčih od oca, što mi
nije bio problem jer sam velikodušno, osim sebi, bicikl nabavljao i za
svog, dvije godine mlađeg, brata. I tako su jednog dana, jednog od onih
dana kojih se puno kasnije sa sjetom, s toplinom u duši, s idiotskim
osmjehom na licu zajedno s čudnom sjajem u očima, rado sjećamo, u našem
dvorištu osvanula dva prometala svijetlo zelene boje. Imali su bijele
aluminijske blatobrane, gume 26 x 1 3/8 cola, pumpu koja je lijepo
izgledala zajedno s biciklom u kompletu, ali čija je funkcionalnost bila
upitna. Sjedalo je bio plastično, u komadu, bez opruga i bez i kakve
mekše podloge. tako da je međusobni dodir s guzom bio čvrst, nedvojben i
pri prijelazu preko rupe, neposredan i grub. Upravljač je bio sportski
ali presvučen crnom izolirajućom trakom (izolir-bandom) koju sam ubrzo
zamijenio keper trakom, koja je tada bila dostupna jedino u čisto
bijeloj boji, pa se kao takva zaprljala i prije prvog dodira s mojim
rukama.
Kočnice su bile stvar za sebe. Kočne obloge jedine moguće za
nabaviti, bile su potvrde, pa su klizajući po niklovanim čeličnim
točkovima, radije pjevale na sav glas nego kočile. A ako su i odlučile
kočiti, to su činile na prepad potpuno iznenađujući svoga gazdu, tako da
je on nakon par krugova, shvatio s kojom pouzdanošću može računati.
Zbog toga se pri vožnji dobro pazilo za plan B ukoliko jogunaste kočnice
trenutno budu u fazi pjevanja umjesto kočenja. Nikakvog prtljažnika
(pak-tregera) nije bilo na biciklu, pa sam montirao zadnji prtljažnik od
pony-ja. U malom pretincu obješenog ispod sica dobilo se dva
univerzalna ključa za rastavljanje bicikla. Nakon probnog rada s njima
izgledalo mi je kao da su bili za jednokratnu upotrebu i kao da su
napravljeni od najmekšeg čelika, pa sam ih rezignirano (od)bacio.
Svjetla su bila i s prednje i sa zadnje strane pa se moglo voziti i
noćne vožnje, po uvjetom da vam u susret ne dolaze auti, odnosno, pod
uvjetom da su vam zjenice zajedno s očima širom otvorene.
Pa ipak to mi je bio prvi PRAVI bicikl, a prva ljubav zaborava nema!
Sad su se krugovi vožnji mogli povećati i (dosta) izvan grada. U ono
vrijeme nije bilo hladnjaka za pivo i sokove u običnim trgovinama.
Hladnu pijaču mogli ste dobiti samo u birtijama, ali po bitno većim
cijenama. No, ondašnja porezna politika je birtijama na selu odrapila
bitno manje namete nego ovim u gradu. Posljedica toga je da je pivo u
birtiji u „Mrduši Gornjoj“ bilo 10-tak % skuplje nego u trgovini u
gradu. A za razliku od ove bilo je hladno. A uz malo sreće bio je tu
stol s stolicama u hladovini. Kad sve to spojimo u jednu cjelinu, eto
nam razloga za nirvanu.
I tako se krenulo u obilazak sela oko Broda, i Bosanskoga i Slavonskoga.
Apetiti za kilometre su rasli sve više i više, pa je logično da su se
bicikli stavili na auto, kad je sretna obitelj preko ljeta krenula put
rodbine u Dalmaciji te '81 i slijedeće '82 u Škodi 100 osim 5 putnika
prosječne težine 78 kg s pripadajućom prtljagom, na krovnom prtljažniku
su bila i dva bicikla. U horizontalnoj pozi, nabacana jedan na drugi,
k'o da su na brzinu usput pokupljeni, i improvizirano svezani. I polako i
strpljivo ali odlučno i uporno sa svoja 42 konja preko bosanskih
prijevoja do dalmatinskog krša.
Te '82 napravljena je biciklistička vožnja Imotski – Split, a jedno od
zaustavljanja je bilo na starom ali i zapuštenom izvoru kraj Cetine a
ispod Zadvarja. Eto, uz malo volje za ostvarenje jedne ideje, te uz
foto-aparat Zenit EM, uz 1/125 sekundi vremena i uz blendu 5,6 uđoh u
povijest zajedno s PRVIM biciklima. Bilo je to mjeseca osmog godine
1982.
Još jedan dodatak u vezi naslova, koji je moja interpretacija balade „Prvi put kad sam ugledala tvoje lice“ koju izvodi Roberta Flack. Probajte je poslušati ako niste, ako jeste probajte je opet poslušati. Pri tome pojačajte glasnoću, po mogućnosti dobrog pojačala i još boljih zvučnika. Ali najbitnije je da pri tome da držite nečiju ruku u svoj ruci a istovremeno očima svojim netremice promatrati oči nečije. Nećete vidjeti, ali, što je bitnije, osjetiti će te da su najljepše i najbolje stvari besplatne i tu oko nas. Samo se trebamo pripremiti za njih.
Možda bolje od dobrog pojačala i još boljih zvučnika za ostvarenje navedenog, je kreštavi zvuk mobitela ili MP3 player-a, pod uvjetom da su prisutne navedene ruke i oči i da se sve to događa u šatoru negdje, k'o zna gdje, iza ili ispod nečega, dok vani ispred šatora nijemo rzaju dorati-dvotočkaši.
Prvobitno objavljeno 20. 01. 2010.
Nema komentara:
Objavi komentar