Vršić 1990

 Ako Vam se ne da čitati, ove a i ostale slike možete pogledati ovdje.

Iako se ova priča događa u ljeto 1990-e, neki njeni prapočeci dosežu 8 godina ranije. Tada sam već godinu dana bio ponosni vlasnik mog prvog trkaćeg bicikla i dobrano već obilazio bližu i dalju okolicu Broda. Onda me već hvatalo ono što ni do danas nije prestalo, a to je da bih, u trenucima dokolice kada nisam znao što bi i kako sa sobom, uzeo auto-kartu (tada najbolju, onu od Leksikografskog zavoda, razmjer 1 : 500 000) i puštao mašti na volju u stilu kako bi bilo lijepo kad bi ovim putem provozao…Nekako paralelno s tim, bio je izvještaj u sportskom dijelu Dnevnika o biciklističkoj utrci preko Vršiča u Sloveniji. Promatrajući taj put na karti, postalo je više nego dovoljno izazovno (baš bi bilo lijepo kad bi …)
I jedne ljetne večeri 1982 godine, cipelirajući po Brodskom korzu, promatrajući cure koje tako blizu prolaze pored mene a tako su mi daleke bile, svom ondašnjem prijatelju po biciklu spomenuh svoja navedena maštanja. Bio je čovjek impulsivniji i (možda samo u trenutku nadahnuća) odlučniji od mene, te mi predloži ; „Pa, 'ajmo večeras!“
Takva brzina odlučivanja je ipak bila previše za mene. Iako me je slijedećih pola sata uporno i agresivno ubjeđivao, ipak se uvjeriti  nisam dao. Jesam avanturista, ali sam i ziheraš. Do sada nisam imao nikakvih iskustava sa višednevnim putovanjem, pa mi je bilo „grlom u jagode“ krenuti ovako „na vrat- na nos“. Ali sam ideju stavio negdje u dubini svoje duše da se polako razvija i sazrijeva dok ne dođe do njenog ostvarenja.
A ostvarenje je bilo 8 godina kasnije. Već sam bio prekaljeni biciklist-turist sa višestrukim višednevnim iskustvom. No, kako sam se u međuvremenu oženio i dobio nasljednika, između ostalih organizacijskih problema bio je i problem dadiljanja mog sina (20 mjeseci žive vage) tih 5 dana dok mu roditelji budu proživljavali neiživljenu mladost. Rješenje je bilo (a što drugo, nego) baka servis.

Vaš pripovjedač i njegov dvadesetomjesečni darežljivi sin po pitanju svoje pijače

Kako već psiholozi kažu da je majčinska ljubav bezuvjetna, znači da će mati učiniti sve za svog sina, pa čak i dadiljati njegovog sina „dok on tamo negdje vozi bicikl“, očeva ljubav postavlja neke uvjete. U ovom slučaju uvjet je bio čisto autolimarske prirode. Postojeća Škoda dide sina vašeg naratora, bila je dobrano prohrđana većim i velikim rupama, tako da je sigurna vožnja postala upitna.
I tako sam tri dana rezao, brusio, zavarivao, kitao auto-kitom, pa opet brusio i na kraju bojao. Otac (moj) i istovremeno dida (mog sina) bijaše zadovoljan učinjenim, te pristade na dadiljanje (koje će uglavnom obaviti njegova životna suputnica, a ne on). Taj obrtnički posao sam tako dobro obavljao da sam privukao pažnju jedne ose. Toliko su je zanimali detalji, da se zavukla između moje sandale i stopala. Kad sam se trebao premjestiti, „zbog prirode posla“ stopalo i sandala su se za nju opasno približili tako da se pobunila bocnuvši me u stopalo. Odmah sam osjetio karakterističnu bol, a više od boli bio sam ljut zbog sutrašnje posljedice tog uboda – neizdrživi svrab. A po planu sutra bi se trebao biciklom pentrati na Vršič.
I konačno samo putovanje, je krenulo parkilometarskom vožnjom od Bosanskog Broda do željezničkog kolodvora u Slavonskom Brodu, gdje smo trebali uhvatiti Akropolis Express koji vozi od Atene do Minhena, a nas bi trebao dovesti do Jesenica. Prema pravilima željeznice u ondašnjoj državi, bicikle smo pola sata prije dolaska vlaka predali u instituciju zvanu Tranzitni ured, a za uzvrat dobili ceduljicu kojom bi te iste bicikle preuzeli u Jesenicama.
Sa ostalim prtljagom smo provodili ludi večernji provod na peronu kolodvora uživajući u pirkanju noćnog povjetarca koji je najavljivao ono što su prognozeri vremena danas cijeli dan ponavljali : „Oslabljeni poremećaj vlažnog zraka sa zapada noćas će zahvatiti naše krajeve…“ Jednom riječju, vremenska prognoza nam nije bila baš naklonjena.
„Ekspresni vlak Akropolis Expres iz …. za…dolazi na taj i taj peron“, pospani glas preko razglasa, taman u ponoć, prekinuo je naše ćaskanje, pa smo pogledali u mrak prema istoku pogađajući koja od viđenih svjetala predstavljaju svjetla lokomotive koja vuče ovo najavljeno. I uleti u kolodvor, prvo lokomotiva, a za njom i vlak. U odnosu na današnje (III 2011) poimanje vlaka ovaj je bio vlak nad vlakovima. Izbrojao sam 15 (!) vagona, koji su ga činili beskonačno dugim. Ušli smo u neki od vagona, što bliže službenom vagonu gdje će smjestiti naše bicikle. A unutra sve puno. Vlak je bio krcat zapadne europske omladine koja se vraća kući sa ludog ljetovanja u Grčkoj.
Odavno smo krenuli u noć, dok smo prolazili iz vagona u vagon, nailazeći na jednaku gužvu. Obzirom da smo a sobom nosili onu silnu prtljagu, provlačenje kroz uski hodnik i usnule putnike nije bilo baš ugodni ni nama ni njima. U svakom vagonu je bilo ljudi i u hodniku tako o nekom blaženom snu do Jesenica nije bilo govora.
Ili ipak?
Prolazeći kroz službeni vagon čežnjivo smo pogledom pozdravili naše bicikle koji su, kakva li ironije, dobili bitno kvalitetniji smještaj nego njihovi gospodari (mir, tišina, prostora koliko hoćeš). I tren prije napuštanja vagona vidim dvoje nekih kako u suprotnom kutu vagona tvrdo spavaju u vrećama za spavanje. I sinu mi ideja. Ankici, mojoj životnoj suputnici i majci moga sina, koja, eto, umjesto da dadilja svoje majčinstvo, ide tamo negdje… ali pustimo sad filozofiranje, rekoh da malo stanemo i sačekamo konduktera. I dođe on nedugo zatim.
„Dobra večer!“ - on
„Dobra večer!“ – mi
„Karte na pregled“ – on
„Izvolite“ – ja
(Nema hvala) – on
„Ovo su naši bicikli, putujemo tamo i tamo, možemo li mi kraj bicikala pružiti vreće za spavanje i leći KAO ONI TAMO ?“- ja
Zastao je u pola koraka sa kliještima koja su uhvatila jednu od naših karata, pa kao neka stara senilna mačka koja je nekim čudom uhvatila miša za vrat, pa se sad nećka da li napraviti terminalnu fazu onoga „krc“ ili nešto drugo, ali se ne može sjetiti što je to drugo, a miš (karta u ovom slučaju) zbunjeno promatra iz čeljusti i čudi se otkud dodatno poklonjene sekunde života.
I dok me kondukter tako ukočen zbunjeno promatra, otvorih širom oči prema njemu, napadno mu mimikom nestrpljivo rekoh „Dakle!?“, na što on prvo pogleda ono dvoje, koji su i dalje nepomično plovili prostranstvima snova, a zatim se okrenu nama i klimnuvši glavom reče „Može!“
E sad je situacija dobila sasvim drugačiji oblik. Umjesto zabrinutosti zbog neizvjesne noći koja je pred nama, sada kao da smo nenadano dobili sobu hotela s pet zvjezdica. Bili smo sami sa našim biciklima, mjesta koliko voliš, za razliku u ostalim vagonima ovog vlaka. Raspakirao sam karimate (podmetače) a vreće pružio jednu uz drugu na njih i – uživaj. Moja suputnica se odmah zavukla u svoju i nakon riječ-dvije umirila se i jednoličnim disanjem dala mi do znanja da se pridružila plovidbi onih dvoje na suprotnoj strani vagona. Ja sam imao još jedan ovozemaljski poslić. Ono moje stopalo koje se prošli dan spojilo s osom sada je svrbjelo odavno preko granice izdržljivosti. Zato sam skinuo obuću i čarapu, pamučnom maramicom improvizirao zavoj kojim sam zavio stopalo i polako ju (maramicu-zavoj) natapao hladnom vodom iz bidona. Taj postupak sam ponavljao više puta, probudivši se tokom noći. Sutradan će se pri vožnji biciklom vidjeti da je terapija urodila plodom, te da više nisam imao (većih) problema sa stopalom i otrovom ose. Možda i zato što sam tada imao pametnija posla s drugim problemima, ali o tom u nastavku.
Negdje oko 5, kada nam je kroz prozore vagona počela ulaziti dnevna svjetlost, probudio sam suputnicu rekavši joj da je vrijeme da se spremimo jer za 20-ak minuta stižemo u Jesenice. Rastezala se pospano i bunovno, tvrdeći da „cijelu noć nije oka sklopila“.
„ A sjećaš li se kad smo prošli Zagreb?“
„Ne!“
„A Ljubljanu?“
„Ne!!!!“ , uz to „Ne“ sad je iznenađeno raširila oči.
„Pa kako to!? A izgledalo mi je da uopće ne spavam?!“
A u čemu je kvaka. Za razliku od ostalih vagona, koji imaju sustav ogibljenja složeniji i sofisticiraniji, sve u cilju maksimalne udobnosti putnika, ovaj službeni vagon je imao kruti i bučni sustav ogibljenja teretnih vagona. Što nije ni zamjeriti jer je ovaj vagon namijenjen prijevozu suvišne ili prekomjerne prtljage koju putnik ne može ponijeti sa sobom u putnički vagon (kao na primjer naši bicikli). Ti šutljivi putnici ovog vagona će strpljivo ponositi izostanak komfora putničkih vagona. No, kada, kao u ovom slučaju, neki živući putnici čudnom igrom sudbine, u njega zalutaju, i ako su još zahtjevniji, jasno da slijedi prigovor kao što je već spomenuti moje suputnice.
I stvarno, kad se umirim u toj svojoj vreći, presretan što se mogu bez ograničenja protegnuti koliko me volja, buka lupanja točkova, vibracije koje se preko poda i lica prenose „do samog mozga“, galama škripanja i cviljenja, sve to tonjenjem u san se višestruko pojačava i poprima neke nadnaravne psihodelične oblike, teško opisljive ali i te kako velike, toliko velike da i snove snivam u ritmu te lupe, vibracija, škripanja i cviljenja, a kad se za trenutak probudim, opet lupa, vibracije škripanje i cviljenje, pa onda nije ni čudo odakle dojam ne spavanja.

DAN PRVI

Mapu prvog dana putovanja možete pogledati ovdje.

 
Bilo kako bilo, nakon pola sata smo stajali na peronu željezničkog kolodvora Jesenice, pogledom ispratili vlak sa usnulom zapadnoevropskom omladinom, koja sanja posljednje ostatke sna iz južnih toplijih krajeva, i nakon što smo smjestili bisage i ostalu opremu na bicikl drhtajući od jutarnje svježine i prekinutog sna, izašli na ulicu. Kiša, koja je sudeći po mokrom asfaltu padala, sada je prestala, ali je za sobom ostavila neugodnu svježinu na granici s hladnoćom. Jest da je bilo ljeto i jest da je kolovoz, ali gledajući vrhove planina koje su se stisnuli oko Jesenica, to ovdje nije bila neka garancija topline.

Željeznički kolodvor Jesenice u rano, prohladno ljetno jutro

„Što ćemo sad!“,drhtajući me upita me moja suputnica ( trenutno i supatnica).
„Idemo se ugrijati vožnjom!“, rekoh, što ona i prihvati. Obzirom da je bilo dosta rano (pola šest), trgovine su još bile zatvorene, pa je bilo bolje polako, grijući se iznutra, krenuti s vožnjom, a nakon sat-dva naći neku trgovinu i obnoviti zalihe hrane i pića.
A put nas je vodio uzvodno dolinom Save Dolinke koja je ovdje izgledala neobično malo – tek poveći potok. Bilo mi je neobično promatrati ga i istovremeno povezivati s imenom Sava, jer u Bosanskom Brodu, gdje sam proživio svojih prethodnih 27 godina, pojam Sava je nešto ogromno u usporedbi s ovim. A lijepo su me još u prvom razredu osnovne škole učili da i najveća rijeka počinje malim potočićem.
 

Obzirom da sam navikao na ogromnu Savu kod Broda, čudno mi je izgledao ovaj potočić istog imena – još čudnije ga je činila mistična izmaglica

Uz ovu malu Savu imamo se vući nekih 23 km do Kranjske Gore, gdje ćemo se s njom (Savom) pozdraviti i zapravo krenuti uzbrdo. Kažem zapravo, jer i ovo što sad vozimo izgleda malo uzbrdo. A i nije ni čudo, jer su Jesenice na nekih 500 i nešto mnm, a Kranjska Gora na 810 mnm. Nije to bila neka gadna uzbrdica, ma kakvi! Tek povremeno, kad se upitate, što mi je jutros teško okretati pedale, vidite ispred sebe cestu koja se blago penje. Okolna brda su više-manje stiskale dolinu u kojoj je žuborio potočić (onog nespojivog imena) tako da je vožnja bila više nego interesantna. Bunovnost zbog prekinutog sna zagrijavanjem pri vožnji je nestala tako da nam je i međusobni razgovor živnuo. Oblaci iznad nas su se polako, ali ipak postupno, prorjeđivali tako da uz malo sreće danas i sunce pozdravimo.
Otprilike na pola puta između Jesenica i Kranjske Gore smjestila se Mojstrana. Da li je grad lili selo, ni do danas nisam odgonetnuo, ali ima neku vrst obilaznice. Pa kad smo vozeći „našom“ cestom došli do putokaza, skrenuli smo lokalnom do samog mjesta (ili sela). I tamo potrošili barem pola sata. Iako je mjesto (ili selo) malo, uređeno je obiljem cvijeća. Čak su ga u posebnim saksijama stavili na ogradu most(ić)a preko nekog potoka. 

Ulaz u Mojstranu sa cvijećem na ogradi mosta

 A na izlazu iz mjesta (ili sela) napravili su neku vrst velike saksije od dasaka i unutra opet stavili šareni kolorit živog cvijeća. Pa sad zamislite kako na to reagira ženski svijet kojima je manje-više u krvi kuća, dom i cvjećarstvo, kao na primjer moja suputnica koja se čudom nije mogla načuditi i diveći se nije mogla nadiviti živoj ljepoti ispred sebe.

Ah, divote šarenila

Možda zbog okolnih planina, možda zbog male Save koja se, zajedno s cestom kojom vozimo, provlači između njih, možda i zbog tog silnog cvijeća u mjestu (ili selu) Mojstrana, uglavnom zanimljivosti svuda oko nas i na pretek, nismo više bili ni bunovni ni pospani a nije nam bilo ni zima.
 

Izlaz iz Mojstrane i sve manja i manja Sava

 U mjestu Gozd-Matuljek smo našli čak i auto-kamp. Bacili smo samo kratki pogled na njega i nastavili vožnju. Tek smo krenuli s putovanjem pa nam trenutno ne treba. Šteta što na ovakvo što nismo naišli na kraju a ne na početku dana.
Naša cesta je naglo skrenula u smjeru juga da bi lučnim betonskim mostom prešla na drugu stranu potoka zvanog Sava. Most kao most, no ono što je privuklo pažnju je pogled iza njega. Ogroman vrh Špik je dominirao pejzažom zajedno sa ostalim nižim, ali jednako strmim i ogoljenim vrhovima planine. Dojam je kvarila pretjerana vlaga u zraku i oblačno vrijeme, ali i uz to, nijemo smo zurili u prizor otvorenih usta. Stvarno impresivno!

Naša cesta, most preko potočića Save i vrh Špik viiiisoko iznad svega

To sa cvijećem i kućom u cvijeću je već postalo i pretjerivanje kad smo ugledali kuću iz snova – barem za moju suputnicu. Jest da je impresivno kao prizor, ali isto tako je impresivna i količina posla i vremena da bi se nešto takvo uredilo.
 

„Kućica u cvijeću, trava oko nje…“

 Prvo se ova cesta proširila, obukla novo ruho u obliku svježeg, crnog, ravnog asfalta, a nakon par stotina metara vožnje u toj raskoši, stigli smo do raskrižja na kome nas je putokaz usmjeravao da skrenemo sa ovog izobilja lijevo (sve što je lijepo, kratko traje…). Nakon skretanja ušli smo među prve kuće Kranjske Gore u čijem smo se centru zadržali na malo duži odmor.
Ovo mi je prvi put u životu da sam u ovom mjestu. Do sada za njega imam samo zimske asocijacije u vezi skijaških izvještaja. No, sada, u pola ljeta, mjesto je bilo krcato ljudima. Uglavnom su bili starije dobi i uglavnom su pričali njemački. Iznenadio sam se turističkoj gužvi skijaških centara preko ljeta.
Nakon što smo se razbudili i ugrijali, sada smo i ogladnili. Prošlo je 8 sati, trgovine su već odavno otvorene, pa je bio red opskrbiti se krutim i tekućim gorivom, pogotovo što u nastavku putovanja nećemo imati prilike susresti se s značajkama potrošačkog društva. Dok mi je supruga ostala s biciklima dokono promatrajući prizore oko sebe, ja sam, naoružan novčanikom, ušao u supermarket. Obzirom da se priča koju prepričavam događa 1990 godine, dakle još uvijek u doba „zajedničke nam države naših naroda i narodnosti", potrošačko izobilje je bio nedosanjani san i kao takav s druge strane realnosti. A da svako pravilo ima izuzetaka, uvjerio sam se u navedenom supermarketu koji je stvarno bio super i to na kvadrat. Ponuda je bila na nivou ponude u „trulom kapitalizmu“, nešto kao što je danas (2011 godine) kod naših trgovačkih centara. Ali onda mi je to bilo nešto posebno. Na delikatesima je bio izlog 15-ak metara dugačak, obilato osvijetljen a u njemu svega i svačega. Pustio sam samog sebe da malo guštam u prizoru a zatim je slijedila slatka muka – što izabrati. Po izlasku iz trgovine slijedio je doručak pri kojemu sam punih usta svojoj suputnici izlagao impresije interijera trgovine.
Nakon doručka muvali smo se po mjestu gdje smo našli i slikovni plakat ceste preko Vršiča sa unesenim rednim brojevima serpnetina (lakat krivina). gledajući na slici ta cesta i nije neki problem. Ostavili smo plakat iza sebe sa pojačanim samopouzdanjem (lako ćemo mi to!).

U Kranjskoj Gori nam velikim plakatom rekoše da ta cesta preko Vršiča i nije bog-zna-što

Osim skijaškog, ovo područje je i planinarski raj pa su čak podigli i spomenik malom planinaru koji mi je dopustio da se s njime ovjekovječim.

Za trenutak sam se pretvorio u planinara s fiktivnim štapom u lijevici

Pa bio bi red i krenuti. Lijepo je zujati po mjestu ali pred nama je i dugačak i visok put. Plan nam je bio dovući se do Boveca u kome je auto-kamp. Ovako gledajući u kartu, i u onaj plakat u mjestu, činilo nam se da je problem preći slijedećih 18 km i visinsku razliku od oko 800 metara, sve to do Vršiča, a zatim se „samo sjuriti do Boveca“. Ali stvar će se pokazati malčice složenijom.
Prvih kilometar i pol od onih 18 je blaga uzbrdica po kojoj nije nikakav problem voziti, ali smo malo-malo pa stajali. Vješti Slovenci su našli i suptilno pripremili masu atraktivnosti kraj kojih je bilo šteta proći „kao pored Turskog groblja“. Tako na primjer kraj simpatično uređenog jezerca bio je spomenik – divokozi. Da smo bili više radoznali i da smo imali više vremena, dali bi se u raspitivanje i istraživanje otkud on (spomenik) ovdje, no ovako smo nastavili vožnju dalje ionako si prebacujući da nam vrijeme (pretjerano) curi.
 

Livada, jezerce ja i spomenik, kad već nema komu drugomu, onda neka to bude spomenik divokozi

U nastavku uzbrdica je i dalje blaga, ali vrlo blaga, tako da se prepuštamo vidicima okolnih vrhova koji su tu negdje, ali izgleda kao da se ustručavaju prići bliže i remetiti taj blagi uspon. Sve nekako izgleda idilično pa se u toj idili smjestio hotel Erika oko kojeg su se muvali babci njemačkog govornog područja. Sve lijepo krasno, lagano, usporeno i obzirno.

Hotel Erka, blagost, nježnost, tišina, mir …

I tako uljuljkani u mir, tišinu i blagu obzirnost, odjednom nas je cesta šokirala sasvim drugom ćudi. Kao da se odjednom mirno, tiho i blago janje transformiralo u krvoločnog vuka iskeženih zubi. Cesta je odjednom skočila uvis i u lakat krivine, prosto uletjela u šumu u kojoj nije bilo ni kuća, ni ljudi, ni babaca ni njemačkog jezika. Ništa. Samo cesta, i to strma, krivine, šuma i ogoljeni vrhovi koji su se zlokobno približavali cesti.
 

Bacamo unazad čeznutljivi pogled na zadnje tragove civilizacije jer ispred nas je samo strma cesta i šuma

 Nakon iznenađenja koje me je više zateklo nego uplašilo, počeo sam u početku polako, a zatim sve više i više uživati u okoliši i u njegovoj istovremenoj surovosti i ljepoti. Svaka čast babcima i njihovoj komfornosti, ali za sad više volim ovakvu vrst (ne)komfora nego njihov izobilje ponuda na dohvat ruke. Neke stvari postaju tim ljepše što se za njih više potrudimo.

Još jedan pogled unazad na strminu i surovu ljepotu

Ali nešto drugo me počelo plašiti. Ona igra oblaka i sunca u koje je do sada uglavnom završavala time da oblaci ustuknu pred suncem, sada je poprimala drugačiji oblik. Oblaka je bilo sve više i više , stiskali su se oko sunca i postajali nam sve bliži i bliži.
 

Igra sunca i oblaka povremeno dobiva zlokobni izgled

Dosta dugo je trajala ta igra sa neriješenim rezultatom pa smo se polako privikavali na postojeći Status Quo. A razlog tomu je bio i okoliš koji je sve više i više privlačio naše poglede koji su se sve duže i duše zadržavali na ovome i onome. Ogoljene litice svakakvih oblika i formi bile su sve bliže i bliže. Na serpentinama iza kamenite ograde bili su vidici i prema dolje jednako vrijedni kao oni prema gore. Uz to su se i potoci igrali cik-cak igre sa cestom pa smo ih prelazili bezbroj puta. Sve u svemu prava grehota žuriti.  

Pauza na jednoj od bezbroj lakat krivina i pogled gore od nje

Sada mi padoše na pamet oni biciklisti koji, u jedinoj želji za pobjedom, ovo sve sumanuto uzvlače vozeći bicikle skoro se i ne osvrnuvši na okolne ljepote. Priznajem, svatko svoje zna, ali ipak, grehota je, ljudi, proći pored svega ovoga a ne osvrnuvši se a da ne govorimo o tome da još koji put i ne zastane.
Oblaci su se sve više i više navlačili, svjetlost je sve više i više tamnila, tako da je na kraju bilo tipično oblačno-tmurno. Kao da i to nije bilo dovoljno, počeo je tiho, skromno i oprezno pirkati hladni i vlažni vjetrić, da bi na kraju shvatili da – kisnemo. Iako u baricama na cesti jedva da se i moglo primijetiti da pada, mi smo bili mokri. Kao neki prijelaz između jake magle i vrlo slabe kiše. Stavili smo vjetrovke na sebe ali smo onda imali problem da postajemo mokri sada ne zbog kiše već zbog vlastitog znoja, koji nastaje zbog uzbrdice. Moral nam je pao na minimum. Onaj ili ona koja trenutno ima moral za mrvu veći od onog ili one druge, bodri ju/ga. „Još malo, pa nema valjda puno.“
 

Pogled unazad na cestu koju smo prošli kroz vlažnu i mokru vegetaciju

 Izgledalo je beznadno. Nigdje znaka ljudskog postojanja. Samo šuma, planine i cesta koja uzbrdo krivuda. Okolni vrhovi dodiruju oblake koji su svuda oko nas. Smrklo se kao da će kraj dana za 15 minuta a do zalaska sunca (za koje nema šanse da ga vidimo) još više od 3 sata. I kroz takvo okružje strpljivo, uporno ali i očajno idemo polako dalje. Nailazimo na neke krave koje mirno pasu ne živcirajući se „ni 5%“ na kišu oko sebe. Eto što ti je navika. 

Njima kiša ne smeta

Strmi okolni vrhovi su se stvarno približili cesti tako da očekujem spasonosni prijevoj iza svake naredne krivine. Očekujem taj prijevoj kao slamku spasa, pa trenutno i ne razmišljam što ćemo nakon njega. Prvobitno smo planirali spustiti se do Boveca i njegovog auto-kampa, no i do njega ima oho-ho, istina bar nizbrdo. Međutim, gledajući iz ove sadašnje situacije, vožnja nizbrdo, pa i pod ovakvim okolnostima, mi izgleda kao raj zemaljski u odnosu na ovo očajno puzanje uzbrdo. I još totalno mokri.
I kako to biva u pričama čija je ambicija da bude uzbudljiva, kad smo već postali vrst zombija, robota, ili nekog starog kljuseta koje polako kljuca naprijed bez nade, bez volje i bez života, odjedanput se pojavi prijevoj.
Vršič 1611 mnm, bar tako piše na tabli.
Sa lijeve strane ceste neka mala drvena trafika, vjerojatno za prodaju razglednica i planinarskih karata – zatvorena. Osvrćem se okolo nigdje žive duše, osim nas dvoje (a i kod nas pojam živi stvor u ovom trenutku treba uzeti s rezervom). No ispred navedene trafike vidim reklamu-putokaz za planinarski dom udaljen 50m. Kažem svojoj suputnici da skrene lijevo, no ona u napadu očajanja kaže da se neće penjati ni pedlja više.

 „Pa samo 50 metara!!!“, sad i ja viknuh u očajanju, na što ona žmirkajući ponovo pogleda navedeni putokaz-reklamu i šutke skrenu. Kasnije je priznala da joj se pričinilo 500 a ne 50 m. Opasni znaci krajnje pomutnje pameti zbog psiho-fizičke iscrpljenosti.
 

Putokaz za spas u zadnji čas – snimljeno sutradan 

 I nakon 20-ak koraka vijugavom stazom (opet uzbrdo!) konačno ugledamo spas u obliku ogromnog, prekrasnog planinarskog doma. Spašeni smo!

Nakon ovog prizora, današnji dan mi je postao bitno ljepši -snimljeno sutradan

Nakon dolaženja sebi da smo ipak sve preživjeli, slijedio je dogovor o smještaju sa domarom, zatim pranje i presvlačenje. Mokru odjeću smo stavili u zasebne najlon vrećice i odgodili sušenje odjeće za neka bolja (sunčanija) vremena. I na kraju smo se, čisti i suhi, dodatno uljepšani ozarenim osmijehom ponovo rođenih ljudi, častili večerom u domskom restoranu. Dok se moja suputnica zadovoljila s juhom, ja sam se obilno častio ričetom s kobasicom i Union pivom. I tako je sve postupno poprimalo normalni oblik, a trenuci očajanja i bezizlazne neizvjesnosti su bili bitno dalji od nas, od stvarnih sat-dva.
 

Večera za 5

 Dobro nahranjeni, dobro ugrijani (a o efektu piva da i ne pričam) odjednom nam se poželjelo da istražujemo blagodati horizontalnog položaja. Nakon dodijeljenog nam kreveta na kat, moja suputnica je izabrala donju etažu, zbog straha od eventualno noćašnjeg pada (!?) Prozborili smo još par riječi, da bi smo se zatim fino ušuškali pod topli pokrivač. Iako smo željeli produžiti užitak situacije u kojoj smo se našli, san je bio jači.

Mjesto najljepšeg noćenja

Zaspali smo u pola osam
Probudili smo se u pola osam.

DAN DRUGI

Mapu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.

 
Soba u kojoj smo prespavali je bila dosta velika sa više kreveta, tako da je u njoj prespavalo bar desetak ljudi. Ovo je pretpostavka, jer nismo čuli ni kad su došli, ni kad su otišli. U stvari nismo čuli ništa. Spavali smo k'o klade cijelih 12 sati. I duh i tijelo su koristili svaki minut sna za obnovu, tako da bi bilo krajnje nerazumno rasipno trošiti dragocjeno vrijeme prateći tko, s kim, i kako spava. Ali zato smo ujutro bili novi ljudi. Gledali smo jedno drugo ujutro blistajući ozarenošću i odmorenošću, vedrinom i spremnošću na nove poduhvate. Pogotovo što nam je današnja sudbina bitno povoljnija nego ona jučerašnja. Obzirom da smo na vrhu, danas slijedi samo nizbrdica.
Jutro je osvanulo oblačno, ali i suho. Nakon rastanka s domom, spustili smo se tih 50 metara do ceste, napravili par snimaka na prijevoju (prijevoj ovako, prijevoj onako) i polako krenuli.
 

Ja kraj osobne karte prijevoja

Pogled s prijevoja odakle smo jučer došli

 

Moj suputnik je nestrpljiv, pa mi na kraju reče: „Ja idem, a ti kako hoćeš!“

Odmah iza prve krivine s prijevoja, puca pogled na krivudavu nizbrdicu

Cesta je i dalje krivudala, ali ovaj put nizbrdo. Često sam zastajkivao snimajući foto-aparatom prizore kojih je bilo na pretek. Iako je oblačno vrijeme i nedostatak svjetla dobrano pokvario snimke, dovoljno kazuju da unose nemir u moju dušu vukući na ponavljanje ovog puta. Daće bog, jednog dana, a do tada mi ostaje da, gledajući ove snimke, čežnjivo uzdišem.

Spuštanje …

Spuštajući se, brzina vožnje je bila malo veća, tijelo negrijano zbog izostanka bilo kakvih (većih) fizičkih napora, pa smo na glavu stavljali kapuljače vjetrovki, zaključivši da smo, eto, u pola ljeta trebali sa sobom ponijeti i – rukavice.
 

U pol ljeta pjevamo „Zima, zima, e pa što je…“

Nakon oho-ho krivina, oštrijih i manje oštrih, ugledali smo tamo negdje dolje između dva obronka planina uski, krivudavi oblačić koji nam prvi najavljuje svoju suputnicu ispod njega - rijeku Soču.

Oblačići najavljuju Soču

No do nje je još uvijek dug i krivudav put koji krivudajući se spušta s planine, prelazeći više puta neki strmi potočić koji je odlučio put prema dolje prijeći direktnom strmom prečicom. 

Dok mi cestom idemo cik-cak, potočić putuje poprijeko

A onda su nam se ukazale neke livade na kojima su bile kuće, prve nakon dužeg vremena. Bile se male, sa drvenim letvicama u ulozi crepova, i koliko smo vidjeli, bez žive duše. 

Moja suputnica pokraj prvih kuća

U blizini tih kuća naišli smo na veliki spomenik Julujusu Kugy-ju, slovenskim piscem i, kako kažu, ocem alpinizma u Julijskim Alpama. Dvoje sitnih, malih, promrznutih biciklista mu nisu bili pretjerano zanimljivi, pa je ostao pogleda prikovanog prema okolnim planinskim vrhovima. Kao da razmišlja „kako bi bilo dobro do onog vrha se popeti s druge strane…“. Ja mu zbog toga ništa ne zamjeram, jer ga potpuno razumijem. I kod mene, promatrajući krajolik, ili karte, pamet obuzimaju slične misli samo što umjesto glagola „popeti“ koristim glagol „voziti“
 

U spomen Julijusu Kugy-iju

I konačno smo se spustili do Soče. Naš dolazak je dočekala veselim žuborenjem kristalno čiste vode, radujući se da se netko i nje sjetio jer prolaznici ovuda nisu česti, pogotovo za lošeg vremena. Uz vodu, koja je osim kristalne čistoće očigledno bila i svježe-hladna, vlaga se malčice povećala, a temperatura smanjila, ili se to nama činilo zbog povećane vlage.

 

Čista, bistra, hladna i živahna - Soča+

Kao da se umorila od sumanutog spuštanja, cesta je sada nastavila blagom nizbrdicom krivudati uz rijeku. Nismo više morali biti pojačano koncentrirani na strminu spuštanja, pa smo mogli lagano se vozeći zvjerlati pogledom lijevo-desno i opušteno se diviti onim što nam oko vidi. A bilo je toga toliko, da smo nesvjesno smanjivali brzinu na krajnje sporo, ne bi li togo što više vidjeli.  

Cesta je ublažila nizbrdicu nakon dolaska do Soče+

A kad smo ugledali viseći most preko rijeke, odlučno sam zaustavio daljnju vožnju u želji da prošetam po njemu. Ovako nešto slično bilo je u pradomovini mog oca, preko rijeke Ukrine, kad su me mati i tetka proveli preko njega u mom ranom djetinjstvu (mislim da još ni u školu nisam išao). I sad 30-ak godina iza toga, naiđemo na nešto takvo slično.
 

Viseći pješački most preko Soče

Nastavili smo putovanje i dalje jednako uskom i krivudavom cestom i dalje blage nizbrdice i dalje lošeg asfalta, ali ipak asfalta. I dalje je tmurno i oblačno, ali barem ne pada. Sjećanja na jučerašnji dan su još uvijek svježa, pa se zadovoljavamo i ovakvom meteorološkom situacijom. Nek' ne pada i mi sretni!
Ponekad se okolne planine cesti i rijeci približe dosta blizu, i to s dosta strmim, čak i okomitim liticama. Dodatni prizor bitno uljepšava pokoji potok koji se pojavi iz šume i obrušava se niz ti okomitu stijenu praveći impresivnu buku. Tako da osim očiju i uši dobivaju svoju dozu impresivnosti od atraktivne okoline. 

Bezimeni vodopad(ić)

Tada smo naišli na prvu uzbrdicu tog dana. Nije bila duga ali nas je, onako uljuljkani i ulijenjeni duuuugom nizbrdicom, iznenadila i zatekla. Trajala je tek par stotina metara da bi s nje imali široki pogled na dolinu s par velikih kuća koji se zajedno zovu Arboretum Julijana.
 

Arboretum Julijana

 Opet smo se spustili do Soče, opet s druge strane mahnita litica s koje se neki potočić strmoglavljuje. 

Užurbani potočić

Nakon što se provukla između zaobljenih stijena, Soča se iznenadno raširuje u dolinu šljunčane obale iznad koje se vuče izmaglica čineći dojam prizor krajnje mističnim. Gledajući taj prizor nekako mi je bilo logično da se iz vode pojavi neka vodena vila (za one koje ih slušaju ili s u to nekad činili – King Crimson : Lady of the Lake). Iznenada sam se trgnuo od jeze jer je stvarno netko dolazio iz izmaglice. Ali umjesto očekivane vodene vile pojavio se – kanuist, a za njim još jedan. Eto, još netko je imao želju proći dolinom Soče, ali za razliku od nas, oni su to činili vodenim putem.

Kanuisti u mističnom okruženju

Kiša je bila stvarno uviđavna i cupkala je nestrpljivo kao ljepotica pred vratima WC-a ali više nije mogla izdržati, pa je pljusnula. Uviđavna je bila zbog toga što nam je ipak, u ovom području bez ikakve kuće, pronašla skromni krov nad glavom u obliku velike table koja je putnicima koji bi, da ih je bilo dolazili nama u susret, poželjela dobrodošlicu u Triglavski nacionalni park.
 

Sklonište od kiše

 Taman smo se odmorili ispod table, a gore spomenutoj ljepotici je valjda licem prešao osjećaj ogromnog olakšanja zbog rasterećenja, pa je kiša, kako je i počela tako iznenada i stala. Nastavili smo dalje „normalnijim“ okolišem, to znači dolina Soče se raširila, i okoliš je poprimao pitomiji izgled. Naišli smo i na groblje iz Prvog svjetskog rata gdje su se vodile ogorčene bitke. Pa i cesta preko Vršiča kojom se vozimo je djelo ruku Ruskih ratnih zarobljenika. Opet jedan od bezbroj spomenika ljudskoj gluposti kojima je povijest, na žalost, krcata.

Spomenici iz I svjetskog rata

I u ranim poslijepodnevnim satima, pojavom svijetlog sunca i njegovih toplih, ljetnih zraka, stigli smo prvo u prostranu Bovešku kotlinu a potom i u sami Bovec, gradić na nekih 460 mnm, sa skoro dan zakašnjenja, ali to je bilo zbog objektivnih okolnosti. Našli smo kamp i nakon formalnosti prijavljivanja izabrali mjesto za šator, podigli ga i kao cigani sa svojim čergama, sve mokro što je pokisnulo prošli dan, improvizirano objesili gdje smo zato našli priliku. Sunce je rastjeralo većinu oblaka, tako da je konačno ličilo na ono što i jest – na ljeto.
 

Sušenje na Bovečkom suncu

 Ostatak dan smo proveli dokono se izležavajući na našim vrećama za spavanje uživajući u toplini sunčevih zraka koje su imali obilje topline i za nas i za našu mokru prtljagu. Do večeri je sve bilo suho i složeno tako da je jedino u nama ostala uspomena na jedno sumorno, kišno i beznadno penjanje po Julijskim Alpama. Srećom osim uspomenom, navedeno je sačuvano i na bitno pouzdaniji način – filmom fotoaparata.

DAN TREĆI

Mapu trećeg dana putovanja možete pogledati ovdje.

 
Fino naspavani i odmorni, probudili smo se i polako, laganini, bez ikakve žurbe obavili sve što se u jutro obavlja, sklopili prtljagu, spremili bicikle i nastavili putovanje. Prozujali smo malo po mjestu tek toliko da vidimo kakvo je. Malo ali simpatično.

Bovec Centar

U nastavku putovanja cesta je bila „normalna“, mislim, dovoljno široka da se dva vozila mogu mimoići, čak je i crta bila na sredini. I takva cesta je vijugala blagom nizbrdicom po dolini oko koje su bili strmi, vrlo visoki, vrhovi planina.
 

„Normalno“ široka cesta, blaga nizbrdica i planine – ah, divote!

 Prvo uhom, a potom i okom smo uočili još jedan slap na stijeni. Nismo mogli odoljeti, nego stati, potrošiti koji minut na divljenje a usput sve to ovjekovječiti i snimkom. Iz iskustva postaje mi sve jasnije da je nepouzdano osloniti se samo na sjećanje. Iako u tadašnjem trenutku, dok gledamo i čujemo, prizor izgleda nezaboravan. Znam da sam dosta od takvih nezaboravnih trenutaka već zaboravio ili su izblijedili i zamutili se do ne prepoznatljivosti. Sada, dok pišem ove redove (III-2011) gledajući ove snimke te zamućene i izblijedjele slike u sjećanju odjednom postaju bistre i čiste. Dakle, treba gledati slušati i diviti se, ali se treba koristiti i foto-aparatom. Što češće to bolje.

Prvo smo čuli huk, a onda smo ga ugledali

Okolna brda su istisnuli dolinu, cesta se popela iznad Soče koja sada dolje negdje žubori između šumovitih padina. Šuma postaje dominantna okolišem, tek u daljini iza nje se naziru već znane ogoljene strme padine planine.
 

Dolje je Soča, iznad nje šuma, a iznad šume planine

 Ponovo se javlja dolina koja postaje sve šira i šira, ali s druge strane Soče. Naša cesta se i dalja vuče s desne strane uz šumovite obronke nekog brda. Dolazimo do raskrižja na kojem skrenuvši desno napuštamo glavnu cestu koja preko Soče i Tolmina ide do Mosta na Soči da bi se nakon 10-ak km ponovo našla s nama. 

Tolmin na drugoj strani doline

Mi, dakle, idemo nekom vrst prečice koja počinje, a kako drugačije nego, penjanjem. Uz put pažnju nam privlači borba za život nekog raslinja koji to čini na potpuno okomitoj stijeni, odrezanog da bi se cesta mogla provući.
 

Bora za život

  Ponovo smo se spojili s glavnom cestom koja se, nakon što je popričala s Tolminom i Mostom na Soči, vratila nama. Sa sobom nam je dovela dodatnog suputnika koji će nas, zajedno sa Sočom, pratiti sve do Nove Gorice – željezničku prugu Nova Gorica – Jesenice. Mi s jedne strane Soče a ona s druge strane. Pošteno!
I tako smo se vijugavo provlačili kroz šumu i negdje oko dva poslije podne stigli u mjesto Kanal, u kojemu je bio auto-kamp. Skrenuli smo do njega, raspremili se, ručali, odmorili, da bi na kraju otišli i na kupanje u Soči. Sunce je taj dan uspjelo rastjerati sve oblake i hladnoću prošlih dana, pa je postajalo čak i vruće. 

Mjesto Kanal i Soča

ČETVRTI DAN

Mapu četvrtog dana putovanja možete pogledati ovdje.

 
Nakon izlaska iz kampa prije nastavka putovanja, obišli smo ovaj mali simpatični gradić. Imao je čak i neku vrsta stare jezgre sa baroknom crkvom.
 

Stara jezgra Kanala

Crkva u Kanalu

 

Unutrašnjost crkve u Kanalu

 Jučer na samom ulaz u Kanal prešli smo mostom Soču na njenu lijevu stranu, tako da danas nastavljamo vožnju na toj strani rijeke. Nama takvo što odgovara jer nam je rijeka sada s desne stane pa nam je pogled na nju nesmetan i pri samoj vožnji. A dodatnu atraktivnost pogleda na rijeku i okolicu čini i željeznička pruga s druge strane rijeke koja se često kroz strme obronke brda probija tunelima ili galerijama.

Pogled na željezničku prugu s druge strane Soče – bilo bi dobro jednog se dana provozati vlakom po njoj

Obzirom na idealne uvjete za to, sagrađena je i hidrocentrala na Soči s branom i sa modrim akumulacijskim jezerom u kome Soča malo predahne.
 

Soča umirena kao akumulacijsko jezero

 Pred ulazom u Solkan koje je, u stvari predgrađe Nove Gorice, pred samim našim očima željeznička pruga prelazi Soču prekrasnim lučnim kamenim mostom. Kasnije sam saznao da je to najveći most u Europi koji je ujedno i lučni, i kameni, i željeznički. Soča nas je tada srdačno pozdravila, jer se rastaje od nas i odlazi u Italiju. Da bi je Talijani pustili, umjesto putovnice Soča mora promijeniti ime, tako da u Italiju ulazi pod novim identitetom kao Isonzo.

Željeznički most u Solkanu

Više od problema promjene imena Soče pri ulazu u Italiju mučilo nas je sunce i njegove tople, ili bolje rečeno vruće, zrake. Kao da je dobilo osjećaj krivice za ono nevrijeme od prije dva-tri dana, pa sad pretjeranim grijanjem pokušava to nadoknaditi. Osim toga, u zraku se osjećao miris Mediterana, tako da smo iz svježe i prohladne planinske klime došli u vruću Jadransku. To znači da smo u Novo Goricu došli mokri od znoja i zajapureno crveni u licu. Našli smo neki supermarket sa debelom hladovinom ispred njega. Kupivši pivo (hladno, orošeno, za mene) i gusti sok (manje hladan za nju), sjeli smo u hladovinu na poduži odmor i duše i tijela. Kad smo kazaljke tjelesne temperature vratili u područje zelenog polja, nastavili smo vožnju s blagom sladostrasnom uzbuđenošću. Slijedio je, naime, prelazak preko granice. Prvi put u životu s biciklom. A sve što je prvi put, zaborava nema.
Vozikali smo se ulicama Nove Gorice i slijedili putokaz na kojem je pisalo Italia. I odjednom ispred sebe ugledamo podugačku kolonu auta. a u daljini i pograničnu postaju. Polako smo pretjecali kolonu pogledajući diskretno vozače i putnike, oblivene znojem i crvena lica zbog već spomenute vrućine. U tom trenutku mi se učinilo da ja naša pozicija na biciklu, gdje imamo obilje povjetarca, ipak privlačnija nego njihova u usijanim limenim konzervama.
Carinicima sam pružio naše putovnice, osjetivši već znani grč u želucu. Svaki put kad prelazim granicu, i prije, i tada , i poslije, imam osjećaj da carinici imaju rentgenske oči i vide ne samo što imam, već što mislim i osjećam, i da je dovoljno samo mrva da ga naljutim, pa da mi sadistički kaže na skrenem u stranu na torturu. Mada mi se do sada to nije (još) dogodilo.
Izgleda da je vrućina, zajedno s gužvom učinila svoje, pa je samo mahnuo rukom u znak dozvole za izlazak iz jedne i ulazak u drugu zemlju. U nastavku vožnje par puta smo razmijenili poglede ozarenih lica i blago-oduševljenog osmijeha. To što smo biciklom prešli državnu granicu (ej, BICIKLOM prešli granicu!!!) imalo je skoro isti slavodobitni pobjedonosni efekt kao da smo se ponovo popeli na Vršič.
Pogledavali smo lijevo-desno tokom vožnje, i sve nam je izgledalo drugačije. Možda je tako i bilo. Uglavnom kuće, okućnice, ograde, vrtovi i auti u dvorištu stvarno su odavali truli zapad za razliku od našeg soc-realizma. I prometnice su im bile za koplje iznad naših, pa bila to autocesta ili željeznička pruga čiji je dupli kolosijek i blaga krivina ukazivala o velikim brzinama vlakova koji njome protutnje.
 

Italia

 A onda, kako t o uvijek biva, iza neke od krivina – MOREEEE!!!

More i Trst, desno u daljini

Onako, s visine, pao je prekrasan pogled na „najljepše more na svijetu“, dok smo ozarena lica, sretni i zadovoljni bacali poglede na modru daljinu. Pri tome je blagi maestral, koji nam je puhao u lice, donosio i miris soli, tako da je dojam bio potpun. Dodatni pozitivni dojam je činila i činjenica da nam je more s desne strane. Vozili smo se blagom nizbrdicom, cestom koja je za naše poimanje bila raskošno široka. Osim te širine, iza narančaste crte, koja označava rub kolovoza, bilo je još preko pola metra asfalta za nas bicikliste. Ovaj truli zapad vodi računa i na nas bicikliste. Na ovakvu brigu kod kuće nismo navikli, tako da smo stidljivo i polako uživali na danom prostoru.
I u najbolje vrijeme, negdje iza 6 poslije podne, kada sjene postaju duže jer se sunce polako proteže zbog prvih znakova pospanosti, došli smo do hostela (omladinskog hotela) u mjestu Miramare, nekih 10-ak km prije Trsta.

Omladinski hotel (hostel) 10-ak km prije Trsta

Obzirom da sam, za razliku od moje životne suputnice, kojoj je ovo prvi put, već bio po hostelima trulog zapada za vrijeme studentskih dana, kao čovjek od iskustva sam preuzeo ulogu glasnogovornika. Uzevši putovnice, odnosno, kako su se tada zvali, pasoši, malo sam si samom sebi pogladio po taštini, spikajući Engleski sa domaćicom hostela (baš je cool osjećaj kad s nekim strancem spikaš na stranjski). I s tom domaćicom sam dogovorio gdje ostaviti bicikle i ne sekirati se zbog njih, gdje sam ja smješten kao ON, a gdje moja suputnica kao ONA. Bilo joj je malo nelagodno rastajati se sa mnom (a tek je 3 godine u braku) no kad sam joj objasnio da su to sobe u kojima spava desetak pospanaca ili pospanica, ne bi bilo zgodno miješati spolove u isto sobi.
I kad smo sve sredili, istuširali se i dotjerali, dokono smo obilazili hostel i oko njega, radoznalo promatrajući i smještaj i (uglavnom mlade) ljude koji su, kao i mi, došli riješiti problem noćenja.
 

Pogled na Trst iz hostela

DAN PETI

Mapu petog dana putovanja možete pogledati ovdje.

 
Jučerašnja, uglavnom cjelodnevna, vožnja po žarkomu mediteranskom suncu je imala efekat najjače tablete za spavanje, tako da smo noć prespavali „kao klade“ bez obzira na krcatu spavaonicu. Nakon jutarnje toalete, slijedio je doručak u hostelskoj blagovaonici, inče uračunat u cijenu noćenja. Podsjećam čitaoca da se ova priča odvija 1990 godine, dakle u doba kada se u inozemstvo išlo relativno rijetko i kada je razlika u potrošačkom mentalitetu između zemlje u kojoj smo živjeli i „trulog zapada“ bila drastična, za razliku od danas (2011 godine). Zbog toga pri tom doručku nam je sve, ama baš sve, bilo zanimljivo. Od ambijenta (stolnjaci, stolice), pribora za jelo (jednokratni, plastični), korpice za kruh i kome je bilo 15 vrsta peciva (nema dva ista), salame sira, pekmeza, maslaca (koji nisu ni izdaleka „kao naši“), mlijeka i bijele kave…Radoznalo smo promatrali i analizirali svaku sitnicu, potpuno zaboravivši osnovnu prvobitnu ulogu čina koji činimo – rješavanje problema jutarnje gladi. A čak smo se uspjeli i najesti.
Gore negdje iznad hostela i ovog mjesta se provlačila željeznička pruga kojom sam često, u djetinjstvu i mladosti, prolazio pri posjeti Trstu. Iako je ta posjeta za moju mamu, s kojom sam uglavnom putovao, bila čisto praktične naravi u cilju opskrbe odjeće i ostalih potrebnih stvari sa povoljnim odnosom cijena/kvalitet, meni kao strastvenom putniku, posebno je zadovoljstvo predstavljalo putovanje vlakom. Od Broda do Trsta je vlakom bilo potrebno oko 9 sati. Zato se išlo noćnim vlakom da bi se u Trst stiglo nešto prije 6 sati u jutro. Do pola osam, kada se trgovine otvaraju, obilazila se jezgra grada sa tim trgovinama i stvarao se plan koje će se od trgovina obići. Ovo je bilo zbog toga što vlak za povratak ide u pola jedanaest. A slijedeći tek u pola osam navečer. Dakle kada se trgovine otvore slijedi mahnita, bjesomučna trka kroz grad da se sve planirano obiđe i kupi. Pri toj trci kroz grad postupno u rukama dobivamo sve veću i veću količinu najlon vrećica sa kupljenom robom. Desetak minuta prije dolaska vlaka (Simplon Express, Paris-Beograd) stojimo na peronu i dok nam koljena klecaju od ostvarene trke, pogledom iščekujemo vlak sa, u tom trenutku, jedinom željom – samo da uhvatimo mjesto u kupeu. Kad vlak uđe u stanicu, nestrpljenje i uzbuđenost među pukom koji ga čeka na peronu, doseže vrhunac. Grupice ljudi se dijele u dvije podgrupe. Prva preuzima na sebe nošenje prtljaga (neizmjeran broj već spomenutih najlon vrećica sa svim i svačim) a počašćeni pojedinac ili dvojica, iz skupine, samo lagano odjeveni, bez ičega u rukama (radi lakšeg laktovanja) trčećim korakom, što je moguće prije, ulaze u vagon i love slobodna mjesta u kupeu. I kad se konačno sjedne na sjedala, tek za trenutak se uživa u toj sreći i dok se još ubrzano disanje i treperenje mišića, nastali kao posljedica borbe za mjesto, nisu ni smirili, nastaje nova frka – kako preći granicu bez plaćanja carine. Radi toga, tek tren-dva potrošenih za odmaranje, nastaje preslagivanje, prepakiranje, raspoređivanje robe koja treba za trenutak nestati kod pojave carinika. Rifle, majice, jakne i ostala roba se stavlja gore na policu, dolje ispod sjedala, iza sebe na sjedalo, oko sebe, pa se pokrije postojećom odjećom koji nose na sebi. A onda slijedi rat živaca –iščekivanje tog groznog trenutka dolaska granice i carinika. A do tog trenutka vlak putuje nekih 45 minuta.
Ako sam bio bolje sreće i ulovio mjesto kraj prozora i to s pogledom na more iz vlaka, navedenu psihozu sam potpuno zaobišao, jer mi je pažnju privuklo nešto drugo. Slijedi putovanje danju, i to vlakom i to izuzetno zanimljivim krajolikom. Putovanje preko Sežane, Postojne i Ljubljane, po sve do Zidanog mosta, dakle skoro dvije trećine od onih 9 sati, je dragocjeno svakom svojom minutom. Slijedi koncentrirana borba s brzinom vlaka da se što manje zanimljivih, interesantnih, i pažnje i poštovanja vrijednih krajolika ne propusti i da se zamijeti pogledom. Iako sam putovao ovom rutom oho-ho puta, putovanje mi nije bilo ni mrvicu dosadno. Dapače. To što sam prošao toliko puta samo mi pomaže da se pripremim za nadolazeću scenu, jer sam za neke stvari unaprijed znao kada će se i kako pojaviti.
Na samom početku putovanja od onih 45 minuta do granice, otprilike pola vremena vlak potroši postupno se penjući uz obalu. Tako da se postupno pred očima pojavljuje Jadransko more sve više i više dolje sa pogledom koji obuhvaća sve veće i veće područje. Zahvaljujući tomu što sam znao za neke stvari kada će se pojaviti, strpljivo i pripravno sam očekivao da se između dva usjeka pojavi pogled na dvorac Miramare. Taj pogled je trajao nekih sekundu i pol, taman toliko da se registrira sva raskoš i ljepota navedenog dvorca. I nesvjesno sam tada taj prizor, mali po vremenu promatranja ali velik po dojmu, stavio u posebnu memoriju iz koje, puno-puno kasnije vadim prizore kada se javi mogućnost ponovnog, detaljnijeg i dužeg promatranja.
Kao sad, na primjer.
Hostel, u kome smo prenoćili, smješten je tek par stotina metara od dvorca. Nakon završetka doručka, plaćanja noćenja nastavili smo ulicom, kojom smo sinoć došli, do dvorca. Bilo je nešto iza 8 sati, mir i tišina još usnulog mjesta. Ulaz u dvorište dvorca je bilo otvoreno, no dvorac se za razgledavanje otvara tek u 10 sati. Odustali smo od interijera, i zadovoljili se okolinom dvorca. A sve je bilo fino čisto i uredno. Raj za oči. Prekrasno! 

Dvorac Miramare

Možda ovom izuzetno lijepom dojmu je pomoglo i već navedeno prekrasno ljetne jutro plus činjenica da smo bili sami. Nigdje žive duše. Kao da smo, nakon dugih, teških i bezbrojnih borbi s strašnim zmajevima, konačno stigli do dvorca gdje Trnoružica spava (da bi smo ju vidjeli, a ja je i poljubio, ako bi mi suputnica dozvolila, morali smo čekati 10 sati i platiti 1500 lira – od čega smo, kako sam već napomenuo, odustali).
 

Glavni ulaz u dvorac se otvara tek u 10 sati,a sad je 8

Bili smo naročito svjesni ljepote jutra kada smo s divljenjem promatrali lučicu dvorca koja je blistala osunčana suncem i uljastim dojmom površine mora. Ne znam koja čudesa su ostala neotkrivena za nas u dvorcu, ali ovo što smo vidjeli za nas je bilo čudo nedostignuto.

Lučica dvorca

Sve što je lijepo, kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Teška srca valjalo se otkinuti od ovog raja i krenuti dalje. Cesta, kojom smo nastavili put prema Trstu, je bila dosta prometna, ali kako sam već jučer uočio, i dosta široka tako da smo polako, bez većeg stresa došli do table grada koji je pred nama. E pa to treba stvarno ovjekovječiti. Sklonili smo se sa ceste i u sigurnosti prostora za pješake sam namjestio pozu za sjećanje, a ona me okinula. Na žalost bila je debela hladovina pa moj ruski Zenit (fotoaparat-napomena za mlađe) nije posao obavio baš najbolje, ali ipak i ja i tabla se možemo prepoznati.
 

Ja na ulazu u Trst

 Obzirom da danas nismo imali puno kilometara u planu, uzeli smo si slobodu razvući putovanje, što smo odmah od jutra i činili obilazeći dvorac Miramare. Sada, kad smo došli u čuveni Trst, ali ipak s drugim povodom i na drugi način, odlučili smo u tom gradu napraviti podužu pauzu. Na kraju ta pauza bila je još i duža.
Polako i oprezno, zbog izuzetno gustog prometa, nastavili smo se vozikati, prošli ogromni željeznički kolodvor, ušli u stari dio grada i na kraju se zaustavili na glavnom shopping centru grada – Ponte Rosso. U stvari, to je slijepi morski kanal s malim čamcima i barkama oko kojeg je stara jezgra grada, a u kojoj su trgovine do trgovine. Ima tu mjesta i za klupe na kojima se umor(e)ni kupac, uglavnom s Balkana (naše gore list) može za trenutak odmoriti, dok ne dođe do (izgubljenog) daha, da bi ponovo nastavio gdje je stao.

Ponte Rosso

Sunce je već dobrano grijalo, pa kako su te klupe bile osunčane, našli smo hladovinu na stepenicama zgrade točno na kraju tog morskog kanala. Na smjenama smo odmarali držeći bicikle na oku, dok je ono drugo zujalo oko i po okolnim trgovinama, ne bi li našlo nešto sitno, malo, a ipak zanimljivo i zgodno kao, eto, uspomena na OVAKAV Trst kakvog smo ga mi ovom vožnjom učinili.
I dok je moja suputnica tražila tu sitnicu, a da i sama točno nije znala što traži, prepustio sam se lutajućim mislima dokono odmarajući u hladovini i promatrajući grad ispred sebe i ljude u njemu.
A onda sam ih zapazio
Nisu bili sami, obično ih je po dvoje, troje, ruku punih plastičnih vrećica u kojoj je tek kupljena roba, na pola izbezumljenim pogledom lutaju lijevo-desno u potrazi za slijedećom trgovinom, hodajući žurno i mahnito na granici trčanja. Izlete iza ugla i dok sam se snašao, već su zamakli za slijedećim uglom. Tom svojom mahnitom žurbom uočavaju se na kilometar. Na licu mi se pojavio osmjeh promatrajući svu njihovi komičnost, no slijedećeg trena mi se osmijeh zaledio sjetivši se da sam i ja, dok sam svojedobno shoppingirao po Trstu, nekomu tako izgledao.
I kad nam je Trsta i njegove gužve bilo dosta, krenuli smo dalje. Vukli smo se uz desni rub ceste prema izlazu iz grada a oko nas je bio pakao od gustog prometa. Neprekidne kolone vozila u oba smjera, gužva i krkljanac. Još, kao vrhunac doživljaja, na samom izlasku iz grada – tunel. Ni meni nije bilo baš milo voziti kroz njega uz to prometnu gužvu, a kamo li mojoj suputnici, kojoj tuneli nisu ni najmanje mili i kad nema vozila (mogu slobodno reći da mi je moja suputnica tada postala supatnica). Ušli smo u tunel i vidjeli da nije dugačak, a kroz smeđu boju zraka nazirao se izlaz iz tunela (i simbolično a i stvarno). Potpunog mraka nije bilo ali je buka bila kao pri spuštanju aviona. Navedena smeđa boja zraka je zbog ispušnih plinova vozila, koje (plinove a ne vozila) nismo uočili samo bojom nego i mirisom.
Nakon tunela i prijelaza preko nekog potočića cesta je krenula blago uzbrdo, da bi stigla na granični prijelaz. Prošli smo ga na sličan način kao i u Novoj Gorici, zaobišavši kolonu koja je ovdje bila bitno kraća. Nakon prelaska granice kao da je promet rukom odnesen – tek pokoje vozilo nas je obilazio, tako da smo mogli činiti nešto što je u Trstu bilo nezamislivo – osluškivati tišinu. U tom osluškivanju u realnost me vratila zadnja guma mog bicikla koja je ispustila dušu. Do cilja (željeznički kolodvor Koper) imali smo sat, možda sat i pol, pa sam bio u dilemi da li krpati gumu ili voziti sa povremenim pumpanjem, što je moja suputnica predlagala u želji da se ovo što prije okonča. Napumpavši gumu shvatio sam da je rupa malo veća pa bi pumpanje bilo previše učestalo, pa sam zaključio da je bolje sanacija gume. Našli smo obližnju hladovinu u kojoj je moja suputnica hladila tijelo i dušu, a ja sam postao vulkanizer.
Za krpanje gume potrošio sam 20-ak minuta, pa smo nastavili vožnju, a kako drugačije nego uzbrdo da bi nakon kilometar i pol konačno došla i nizbrdica, koja nas je rashladila i osvježila i naše duše a ne samo tijela. Usput napominjem da je ljeto bilo u punom jeku glede vrućine i slabog povjetarca.
Odjednom se naša cesta, do tada obična kao i svaka druga, raširila u pravu auto cestu. Stali smo zbunjeni. Negdje nam u uho zvoni nastava iz auto-škole koja kaže da je biciklima zabranjena vožnja autocestom. No neke rezervne ceste nismo vidjeli ni na blizu ni na daleko, a nismo vidjeli ni prometnih organa koji čuvaju javni red i mir, pa sam hrabro rekao – idemo. A i ova auto-cesta nije baš prava auto-cesta – fali joj zaustavni trak.
Sve je prošlo bez negativnih posljedica. Znajući da činimo nešto što nije baš ispravno, zapičili smo vožnju maksimalno moguće, kao zadnjih 200m maratonske utrke. Cesta je bila ravna , asfalt dobar, pa su bicikli jednostavno klizili. Osim toga željeznička pruga je išla uz samu auto-cestu, tako da je nismo mogli izgubiti. I stvarno, ispočetka negdje u daljini da bi joj postupno dolazili sve bliže i bliže, ugledali smo veliko zdanje željezničkog kolodvora.
Ovdje bih malo koju riječ rekao o okolišu koji smo sagledavali. Za Koper smo znali odavno kao najveću Slovensku luku. I stvarno, tu je željeznica, u daljini su se nazirale lučke dizalice i brodovi ali od grada ni g. Tek par kuća tu i tamo. Osim toga sve je bilo ravno kao tepsija. Kao da smo u ravnoj Slavoniji a ne na obali Jadranskog mora. Da je ono tu negdje osjetili smo tek mirisom soli u zraku. Sve u svemu okoliš nije bio n najmanje turistički interesantan i zanimljiv. Možda je to bilo stvarno tako, a možda smo imali pretjerano kritički sud, jer smo se proteklih dana nagledali takvih ljepota da smo na kraju postali razmaženo probirljivi.
Dolaskom na željeznički kolodvor i nabavkom karti za putovanje ostalo nam je dva sata odmaranja. Pored dokonog ljenčarenja, analiziranja što smo sve i kako prošli u zadnjih pet dana, dodatnu nam je zanimljivost činila kompletna kompozicija uskotračnog vlaka koja je uljepšavala željeznički kolodvor. Tek kasnije, puno kasnije sam shvatio da je to bio ono što je ostalo od Parenzane – uskotračne pruge Trst – Poreč koji je do prije 60 – 70 godina vozio ovim krajevima.
 

Parenzana na Koperskom željezničkom kolodvoru

 Sutradan rano ujutro smo stigli u Brod i nakon pet dana konačno bili u prilici dati pusu našem, tada usnulom, sinu i zahvalno pogledati didu i baku koji su nam, čuvajući sina, omogućili ovo, ipak nezaboravno, putovanje.

Prvobitno objavljeno 06. 04. 2011. 

 Svi snimci restaurirani VII/2026 sa ChatGPT

Sada, kad ste sve pročitali, ove, a i ostale, slike možete pogledati ovdje.