Una 2009

 Ako vam se ne da čitati, ove, kao i ostale slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Isplati li se 5 sati se truckati sa autom za 8 sati vožnje biciklom?

Cestom uz Unu nizvodno od Bihaća sam u mladosti biciklom prošao čak dva puta. No, osim sjećanjem, nisam mnogo zabilježio drugim načinom, recimo foto-aparatom. Zbog sklonosti izbljeđivanju tokom vremena, sjećanje je dosta nepouzdana metoda arhiviranja. A što su sjećanja na te vožnje postajala sve više i više maglovita, to se sve više i više bistrila ideja o ponovnom posjetu Uni -„jedne i jedine“ kako su je stari Rimljani nazvali.
Na Hrvatske željeznice po pitanju prijevoza bicikala nisam mogao računati kao nekad na željeznice „one“ države, pa je ostala upotreba vlastitog limenog četverotočkaša, kao način i sredstvo rješavanja problema prijevoza. Ovaj put sam dobio i suputnika u obliku Denisa s kojim sam se petljao putovima kroz Ličko polje koje nije u Lici (vidi „Krk – Delnice 2007“)
I tako smo jedne subote, dobrano prije 6 ujutro, na auto stavili bicikle, u auto sebe i opremu i pravac relacija Požega –Novska – Dvor na Uni, gdje smo stigli dobrano iza 8 sati. Našli parkiralište, skinuli bicikle, stavili na njih (i na sebe) opremu, zaželjeli autu ugodan odmor (a on nama ludi provod) i (konačno) krenuli. Od Dvora vozimo se nekih kilometar i pol, do graničnog prijelaza koji se nalazi točno ispred Bosanskog Novog na mostu preko Une koja ovdje, u stvari, i čini granicu između Bosne i Hrvatske. 

Posljednje jutarnje pripreme pred početak vožnje – jutro u Dvoru na Uni

Ulaskom u grad vidimo klasičnu gradsku vrevu subotom ujutro. Nalazimo na nešto kao uži centar gdje su i klupe za odmor putnika-namjernika. Parkiramo se i odlazimo po opskrbu tekućinama potrebnim za prvi dio današnjeg puta. Sjedamo na klupe (a jesmo puno i vozili!) vadim svoj doručak kupljen još jutros u Požegi i zajedno sa ovdašnjim jogurtom polako, s guštom, objedujem. „Prvo fruštuk, ondak na put“

Dok ja doručkujem, Denis i neka od lokalnih ljepotica se promatraju ispod oka – Bosanski Novi - centar

Kad sam „privezao dušu“, konačno zapravo i krećemo. Izlaskom iz grada gužve na cesti nestaje a ona (cesta, a ne gužva) postaje široka, novog asfalta, blago krivudava još uvijek u hladovini. Zajedno sa cestom krivuda i željeznička pruga kojom sam u djetinjstvu putovao na more pa se polako prepuštam smjesi impresija koje trenutno upijam s uspomenama sa ondašnjeg putovanja.
 

Dužina hladovine svjedoči o još uvijek prisutnom jutru

 Okoliš je brežuljkast, obilno zelen, a Unu ili vidimo ili čujemo. Ako je ne vidimo, vidimo kuće uz nju čija je namjena od obiteljskih za stalno stanovanje do vikendica, kakva je jedna brvnara, sagrađena od drveta.

Kuća od drveta sa kamenim dimnjakom

Nedaleko od te brvnare zastajemo radi prvog od slapova na Uni koje ćemo danas vidjeti. Nije bio visok, ali je dodatni dojam stvarao privid uljaste tekućine pri nailasku vode na sedrenu barijeru.

„…Ulje je na vodi…“

Nakon 5-6 kilometara od Novog, dobrodošlicu u Unsko-Sanski kanton nam želi džambo plakat Turističke zajednice tog kantona. Nedugo iza te dobrodošlice nailazimo na slapove Une gdje se zadržavamo bitno dulje od planiranog, a da nam zbog toga nije nimalo žao. Naprotiv.
Ti slapovi su dio onog zamagljenog sjećanja čija se slika, sad kad ponovo promatram prizor ispred sebe, ponovo bistri i postaje impresivno oštra. 

Eto zašto je Una „jedna i jedina“

Bistra, kristalno čista, modrozelena voda rijeke prvo lijeno, kao gusto ulje nailazi na sedrenu barijeru da bi se obrušila niz nju u čisto bijelu boju pjenušanja iz kojeg izlaskom mjehurića zraka bijela boja iznenadno, kako se pojavila tako i nestaje a Una dostojanstveno , onako kako je i došla do sedre tako i nastavlja dalje ne obzirući se puno na naša lica, tom ljepotom hipnotizirana pogleda i nesvjesno otvorenih usta. Prizor koji se promatra u tišini, ne pričajući.  

Gracioznost
 I stojim tako ukipljeno i promatram ne trepćući, pa se pitam kad je to krenulo i dokad će voda teći. Sve mi se čini „evo, sad će prestati“, jer vode nema više. Izgleda mi nerazumno rastrošno i krajnje besmisleno razbacivanje ovolikom ljepotom. Logičnije mi je da ova voda potekne tek tren-dva dok je mi promatrači vidimo, a potom se čuva kao neprocjenjiva dragocjenost, za neke druge ljude i neka druga vremena. Ali ne! Voda teče neprekidno ignorirajući sve nas koji ju ovako opčinjeno promatramo. Tom neprekidnošću i ignoriranjem nam kazuje koliko smo sitni, maleni i beznačajni za nju. Nje je bilo puno prije nas i biti će je puno poslije nas i zbog toga smo u odnosu na nju to što jesmo - ništa. I zato nam ostaje da je samo „pipamo očima“ i na kraju, kad se, zbunjeni ovom raskoši i razbacivanjem, odvojimo od nje, ostavimo tavom kakva jest. Da, nepromijenjenu u svojoj savršenosti, nastavi svoju pjesmu žuborenja u kojoj je životni put vrste kojoj pripadam za nju tek jedan tren i ništa više.

Pjesma žuborenja

I cijeli taj prizor je tik uz cestu kojom prolaze vozila žureći za svojim mahnitim ciljevima, i u toj žurbi ne primjećuju ovakvu ljepotu. A između ceste i Une čovjek, neki u nekom davnom dobu, smjestio je vodenicu. Ona odavno ne čini svoju svrhu, već ostaje kao spomen na neka druga i drugačija vremena roda ljudskoga kada je, bar nama sadašnjima to tako izgleda, stav i obzir ljudi prema prirodi oko sebe bio drugačiji, nekako se više nego danas tražila simbioza, suživot, a ne sam dobit.
 

Spomenik nekom drugom vremenu – Vodenica na Uni stiješnjena između ceste i Une

Teška srca, ostavismo prizor iza nas i nastavismo vožnju. Dolazimo do mjesta Otoka gdje se Una raširila u mirnu, skoro ravničarsku, rijeku. Takvu rijeku cesta prelazi mostom, ili bolje rečeno preko tri mosta koji su spojeni jedan za drugim. Nisu baš pretjerano široki, tako da se dva auta jedva, polako, mogu mimoići. Prolazimo kroz mjesto i nastavljamo i dalje izvrsnom cestom, ali ovaj put nam je rijeka s lijeve strane.

Otoka, raširena Una i svojevrsno tromostovlje

Uzak kolovoz na mostu

Nailazimo cestom pored restorana smještenog na drvenim stupovima iznad Une i obećavamo si ćevape u povratku.
 

Restoran

 Kilometar prije Bosanske Krupe nailazimo na kamenolom s desne strane ceste. Pažnju nam privlači bager smješten visoko na stijeni. Nije mi jasno kako su ga do gore dovezli, a istovremeno odajem priznanje bageristi na njegovom radnom mjestu. Meni izgleda da je njegovo radno mjesto čista nadnica za strah.

Kamenolom ispred Bosanske Krupe sa bagerom na sebi

„Radno mjesto s posebnim uvjetima rada“

Iako nam je rijeka nakon Otoke otišla na drugu stranu ceste, željeznica nam je i dalje s desne stane. Pred Krupom obilazimo jedno brdašce kroz koju željeznica prolazi tunelom.

Cesta i željeznica

 U Bosanskoj Krupi opet prelazimo Unu. Zastajemo na mostu da bi snimili kako Una ovdje izgleda. Iznad Une je stara utvrda koja svjedoči o važnosti ovog grada ove rijeke i ovog puta i u neki prošlim vremenima.

Pogled prvi s mosta u Bosanskoj Krupi

Pogled drugi s mosta u Bosanskoj Krupi 

Nakon Krupe ulazimo u pravi kanjon. Željeznica je ostala negdje s druge strane Une. Od zelenila drveća je i ne vidimo. Litice kanjona su često potpuno okomite tako da mi ponekad nije jasno kako cesta ( a i željeznica s druge strane rijeke) pronađe sebi dovoljno ravnog tla.

Početak „pravog“ kanjona

Sama cesta se bitno suzila, asfalt je starijeg datuma sa čestim zakrpama, no, obzirom da promet skoro potpuno izostaje, vožnja nije nikakav problem. Problem, onaj slatki, je registrirati pogledom i ostalim čulima ovo kroz što prolazimo. Dodatnu poteškoću čini nam bujno zelenilo koje nam često zaklanja i rijeku i kanjon. 

Pogled kroz granje na Unu i na okomite litice kanjona

Kad više nije bilo drugog načina, čovjek je morao sjeći komade brda da bi ubacio cestu. Cesta tada dobiva na egzotičnosti, jer nam je s desne strane,negdje dolje, Una koju više čujemo a manje vidimo, a s lijeve strane je okomita litica stijene.

Usječena cesta i ja koji držim brdo da se ne sruši na cestu

 Ovaj dio ceste, uzvodno od Bosanske Krupe, bi dušu dao za reklamiranje biciklizma nekomu koji i bi i ne bi vozio. Promet nula, cesta bez (vidljivog) uspona, ali zato krivuda lijevo-desno, bujno zelenilo vegetacije i bujno modro-zelenilo rijeke, kad nam ta vegetacija dopusti, okomite stijene klanca… Sve u svemu, prava divota. Prosto je grehota žuriti. I zato smo nas dvojica sve sporije i sporije ali sve šutljivije i šutljivije vozili. I uhvatim sebe da vozim, onako, s noge na nogu, zvjerlam pogledom lijevo-desno i gore-dolje a u mislima nedefinirana magla. Pravo rečeno, ne razmišljam, konkretno ni o komu ni o čemu, nego sam se sav dušom i tijelom stopio s prizorima koji polako, tiho i nesmetano prolaze pored mene. Vozeći ovom cestom definitivno se uz minimum fizičkog napora dobiva maksimalni duševni efekt.

Iako vrrrrlo rijetko, ipak naiđe neki auto

Opet je bilo potrebno uklesati cestu

Bujno zelenilo vegetacije nam je ovaj put dozvolilo nesmetani pogled na rijeku

Još jedno od bezbrojnih pauza pri kojoj nijemo promatramo prizor ispred sebe

Klanac se malo raširio pa je željeznica opet prešla na našu stranu. I sad slijedi vesela igra mačke i miša između ceste i željezničke pruge. Čas nam je pruga s lijeve a čas s desne strane. Ili ju prelazimo standardnim prijelazom, ili je prelazimo mostom (nadvožnjakom). Ako se brdo malo proširi prema nama u obliku neke stijene, cesta je mirno i pacifistički obiđe (nećemo se s rogatim bosti), dok željeznica pokaže jednaku zadrtost držanja pravca i položaja kao i stijena pa nastali problem riješi tunelom.
 

Okomite stijene su s druge strane Une

Željeznica prolazi kroz brdo a cesta ga zaobilazi

Pri takvom jednom zaobilaženju stijene na njenoj okomitoj litici jedan cvijetak nam je pokazao kako je malo potrebno za (živu) sreću

Borba za život sa sretnim završetkom

 A onda smo ga ugledali. S one strane rijeke na vrh brda u daljini su se nazirale zidine dvorca Ostrožac pored kojeg vodi današnji plan vožnje. Polako smo mu se približavali dok u nismo došli do mosta preko Une.

Dok cesta, po tko zna koji put, prelazi preko pruge, u daljini na brdu vidi se dvorac Ostrožac

Ali koji metar prije mosta, na koji treba skrenuti lijevo, sa desne strane je bio izvor. Obzirom da izvore i njihovu vodu posebno cijenim (jedino što je bolje od hladnog piva) slijedila je konteplacija mog duhovnog stanja u obliku umivanja i pojenja a potom i odmora u obliku sjedenja u hladovini i tupog gledanja pred sebe. To bude jedan od onih pogleda kada gledam a ne vidim, jer oči bez veze registriraju situaciju oko mene dok su mi misli ni sam ne znam gdje, niti znam kako su tamo dospjeli. Ali znam da mi i tijelom i dušom struji mješavina zadovoljstva, rasterećenja, odmora i uživanja u najpovoljnijem omjeru. Divota!

Bicikl se bacio u blaženi odmor, a ni ja ne izgledam bitno drukčije

Iz svega toga me Denis probudio uz napomenu da smo prešli tek polovicu puta, i to lakšu, pa bi, ipak, trebali nastaviti. Odmah tu ispred nas je poduža uzbrdica a sunce počinje dobrano grijati, pa zato nemamo mnogo vremena za bacanje. Prvo zbunjeno zbog iznenadnog spuštanja na zemlju, a zatim i nevoljko zbog prekida plovidbe duševnim prostranstvima, pokrenuh sebe i svoj bicikl, pređoh na drugu stranu ceste i dođoh čak do sredine mosta. Jesam puno i vozio!
A na mostu sam stao, ne zato što me uhvatila neka letargija pa mi se ne da dalje voziti, nego da foto-aparatom snimim pogled na Unu s mosta. A vrijedilo je stati.

Pogled s mosta

Nakon što sam uspio i taj most prijeći, pozdravio sam hotel Sedra sjetivši se doooobrog ručka u njemu od prije 20 i kusur godina. Trenutno (još) nisam bio gladan, a malo me brinula uzbrdica koja se ispriječila ispred nas.

Kao što sama slika kaže…

 Cesta je bila bitno šira nego do sada ali je i promet bio bitno gušći nego do sada. Obojica smo se zainatili da ćemo uzbrdicu uzvući na, a ne pored bicikala. Isto tako se i sunce zainatilo da nam to uzvlačenje zagorča maksimalno koliko može svojim grijanjem. A vjetra ni za lijeka, baš po onom Maurphy-evom zakonu za bicikliste koji kaže da vjetar uvijek puše u lice osim pri vožnji uzbrdo. Svemu ovome su se pridružili šleperi koji su nas urlajući pretjecali vozeći tek nešto malo brže od nas ali zato su pri tome ispuštali dim iz auspuha kao omanja kuća pri hladnim zimskim danima. Naviknuti na potpuni izostanak prometa pri dosadašnjoj vožnji, iznenadila nas je ovakva džungla na asfaltu od prometa pri ovoj uzbrdici. Kasnije smo shvatili da je ova uzbrdica dio magistralnog pravca od Bihaća prema Velikoj Kladuši i dalje u Hrvatsku.

Una sa cestom kojom smo došli gledana sa cik-cak uzbrdice

Jedan od cik-cakova uzbrdice

 Zastajali smo par puta da, kompletno mokri od znoja, u hladovini snizimo dah(tanje), tjelesnu temperaturu i puls, a ujedno da između granja drveća bacimo pogled na dolinu Une kojom smo u potpuno drugim, bitno povoljnijim uvjetima vožnje došli dokle smo već došli.

Cik-cak cesta kojom smo prošli, a daleko dolje se vidi Una, cesta pa čak i vlak

I konačno tabla mjesta Ostrožac. Cesta je i dalje nastavila uzbrdo ali odmah iza table mjesta bio je odvojak za dvorac gdje smo i skrenuli.

Zadihani i oznojeni ja pred Ostrošcem – bitno je da je glava u hladovini. Iza mene je skretanje desno prema dvorcu

Dvorac gledan s glavne ceste

Na ulazu u dvorac bila je napomena o ulaznici koju nismo mogli kupiti jer nije bilo nikoga da nam je proda. Blagajnik dobre duše je pri odlasku ostavio ulazna vrata otvorena, tako da smo nesmetano ušli u utvrdu dvorca. 

 Denis uzaludno pogledom traži blagajnika – srećom vrata dvorca su otvorena

Osim samog dvorca, zidine su ograđivale i neku vrst aleje/parka veće vodoravne površine u kojoj su osim drveća bili i neki kameni kipovi.

Ograđeni park ispred dvorca

Sam dvorac je bio temeljito i do kraja devastiran. Sve što se moglo odnijeti, razbiti i polomiti, odnešeno je, razbijeno je i polomljeno. Nikakvog namještaja ni bilo čega sličnog kroz prozore dvorca nismo vidjeli. Svuda samo pustoš. Jeza živa.

Nekad ulaz u raskoš dvorca a danas ulaz u tamnu stranu ljudske psihologije

Totalna destrukcija

 Čovjek, kako to gordo zvuči. Na vrhu brda na prekrasnom pogledu na dolinu Une sagradio je ovo zdanje koje, gledajući ga iz daleka, u promatraču budi poštovanje i priznanje na volju, upornost, strpljenje i ustrajnost potrebno da se ovako nešto lijepo izgradi, a da se na kraju stopi s okolišem u jednu pažnje i poštovanja vrijednu cjelinu
A s druge strane neki drugi čovjek se isto tako s voljom, upornošću, strpljenjem i ustrajnošću trudio sve to razoriti, uništiti, devastirati tako da se smuči svakom promatraču, dakle opet čovjekom, koji zbunjeno promatra na jednom te istom mjestu svu ljepotu i raskoš ljudskog roda, a ujedno i svu njegovu sramotu i stid. I na kraju ispada, da smo u svom savršenstvu došli do toga da jedini, od svih živih vrsta mi čovjeci, među svojima imamo i jedne (specijalizirane za stvaranje) i druge (specijalizirane za rušenje). Prije me hvata stid nego ponos što sam pripadnik te živ(otinjsk)e vrste.
Da otjeram ta mučna razmišljanja, okrenuo sam se pogledu na dolinu Une s cestom kojom smo došli. Prekrasan prizor mi je postupno vraćao živost duši, i po tko zna koji put sam se vratio prirodi svaki put kad nisam uspio shvatiti ljude i njihove postupke. A ona je sa svojom već poslovičnom ravnodušnošću kada je promatram, nastavila i dalje gdje je stala ne obazirujući se na me. I baš to, ta ravnodušnost, ta nepromijenjenost, ta stalnost me svaki put impresionira, daje mi sigurnost u njenu iskrenost. Jer, divio se ja njoj ili ne ona je takva kakva jest najmanje zbog mog divljenja, a kad joj se već i divim, to joj ne smeta. 

Pogled sa zidina dvorca na dolinu/kanjon Une i cestu kojom smo došli

Da pretjerano ne nastavim sada s jalovim pretakanjem iz šupljeg u prazno, pobrinuo se moj foto-aparat. Točnije njegove baterije. Jedne su se ispraznila a druge napunjene su u stvari bile „napunjene“ jer su izdržale tek dva snimka. A trećih nisam imao. Srećom, izdržale su taman toliko da snimim pogled na dolinu Une. U nastavku putovanja, pola kilometra dalje, na benzinskoj stanici sam kupio alkalne, jednokratne, baterije koje su bile dostatne za današnje putovanje.
Nakon uzbrdica od stotinjak metara, nastavak putovanja je bilo blago gore-dolkanje, da bi poslije nekoliko kilometara došli do raskrižja gdje smo mi trebali skrenuti desno. Ipak smo malčice produžili ravno, da,u dolini ispod sebe pogledamo razbacane kuće Cazina i da riješimo novonastali problem – glad.

Iako naš put vodi desno, produžili smo malo ravno…

…da vidimo razbacani Cazin

 Smjestivši se u hladovinu velikog betonskog podzida, ja sam otišao preko puta u supermarket po logistiku. A u supermarketu, koji izvana izgleda prekrasno, tehnički problemi s rashladnim uređajima, tako da hladnjaci, i pića i hrane, nisu radili, iako u bili puni sadržaja. Nisam htio riskirati (tko zna od kad) toplim sirevima i jogurtima, pa sam za objed, uz kruh, uzeo konzerve i topla piva.

Moderni izgled izvana, a iznutra problemi s hladnjacima

Niti je neki zavidni ambijent, niti je neki zavidni jelovnik - utaljivanje gladi

 Ručali smo sa pola teka, jer osim gladi nismo imali dodatne motivacije za jelo, pili toplo pivo (bljak!) i prebacivali sebi što nismo stali na ćevape kad smo prolazili pored onog restorana na stupovima iznad Une.
Po završetku ovog mučenja od ručka, vratili smo se nazad stotinjak metara do raskrižja i skrenuli, sada lijevo, prema, kako nam je putokaz pokazivao, Bosanskoj Krupi. Par stotina metara, nakon prolaska kroz (neko?) mjesto, prošli smo pored muslimanskog groblja sa dvije džamije, stare i nove.

Stara…

…i nova džamija, jedna pored druge

 Put je nastavio gora-dolikanjem, sa dosta malih naselja razbacanim svuda uokolo. Po minaretima džamija zaključujem da je ovdje većinski muslimanski živalj. Inače je okoliš simpatično blago brežuljkast, kuće, u manjim grupicama, razbacane svuda uokolo, šume relativno malo, pa prevladavaju obrađene njive. Uglavnom, ako se naviknemo na ono gore-dolikanje, okolina izgleda blaga, simpatična i zanimljiva.

Mnogostruko gore-dolikanje, u pozadini šumovito brdo Velika Gornila 

Brežuljkasti kraj s razbacanim kućama

 U takvom okolišu posebno se ističe šumovito brdo Velika Gornila (ako sam dobro pročitao na karti) sa vrhom 797 mnm., kojem se postupno približavamo. A što smo mu bliži to su kuće sve rjeđe i rjeđe.

Sve smo bliži i bliži šumovitom brdu

Kad smo mu se posve približili, ostavili smo ga s naše desne strane, kuća je potpuno nestalo, a i naša cesta je krenula malčice dužom uzbrdicom, najavljujući neku vrst prijevoja.
 

Penjanje pokraj Velike Gornile

Prijevoj nakon kojeg slijedi duuuugačka nizbrdica

I konačno je sve krenulo nizbrdo. Ovaj put u bukvalnom smislu, krajnje povoljno i pozitivno. Ono blago, ali stalno i uporno gore-dolikanje umorilo je više moju dušu nego tijelo, tako da sam si konačno pustio gušta dužom, a povremeno čak i strmom, nizbrdicom. Denis je vozio ispred mene pa je, izgleda, bio sličnog psiho-fizičkog stanja kao i ja jer sam ga jedva, povremeno i s ozbiljnim teškoćama, pratio. Par puta sam krajičkom oka ovlaš snimio situaciju koja je promicala pored mene, za trenutak pomislio da bi bilo dobro stati i to snimiti, ali ugoda spuštanja, i munjeviti Denis ispred mene su brzo prevagnuli da od svega toga odustanem i da nastavim s ovim uživanjem u kojem se nalazim. Onda mi je bilo lijepo dok sam se s guštom spuštao, a sad mi je (ipak) žao što se nisam (malo) odhrvio užitku i stao zbog slikanja. Količina zla je konstantna.
Na ulazu u Otoku opet smo prošli pored onog restorana. Izgleda da nas je dobro držao onaj bezvoljni ručak, jer smo se nećkali, bil'-nebil' stali, pa smo ipak nastavili vožnju.
 

Neprobani ćevapi

 Ako nismo bili gladni, bilo smo žedni, pa smo u samom mjestu stali da nešto popijemo, a i da se malo odmorimo i predahnemo. 

Otoka Bosanska – centar

Kava i pivo u Otoci Bosanskoj

 Ova današnja vožnja se polako primicala kraju i ostalo je, kao i svaki put pri svakoj vožnji, zadnji dio koji, umorni i zasićeni dojmovima, odvezemo mehanički, poluodsutno, u želji da se što prije završi.
Ali to ne znači da je ova vožnja promašena. Naprotiv.
Kao odgovor na pitanje s početka ovog putopisa, mogu reći: ISPLATI!. I to višestruko. Toliko da mi ova rijeka (više nego uobičajeno) ne da mira i stalno pokušavam složiti konstrukciju kojom bi se ponovo vratio na nju, „jednu i jedinu“ – Unu.

Prvobitno objavljeno 06. 05. 2011. 

Sad, kad ste pročitali, ove, a i ostale slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.