Ako vam se ne da čitati, mnogo slika s malo teksta možete pogledati :
- za prvi dan vožnje ovdje.
- za drugi dan vožnje ovdje.
- za treći dan vožnje ovdje.
- za četvrti dan vožnje ovdje.
- za peti dan vožnje ovdje.
UVOD
Prije više od pola stoljeća narator ove priče je ugledao ovozemaljski
svijet kao prvo dijete svojih roditelja. Pa iako je kao prvenac i kao
muško, trebao biti dočekan radošću i srećom svojih roditelja, kao prvo
pa još i muško, radost i sreća su zamijenjene zaprepaštenjem i šokom jer
je prvenac na ovaj svijet ugledao s urođenom manom, u narodu zvanom
zečja usna. Muku i jad roditelja, a naročito majke je teško i opisati i
shvatiti, već se može samo pretpostaviti da je neizmjerna (ne daj bože
nikome!). Obilaskom doktorskih ordinacija, do kojeg je prvenac nošen u
majčinom naručju 5 i više km jer drugog prijevoza nije bilo, došlo se do
zaključka da su potrebne kirurške operacije u bijelom svijetu. Pa je
tako naš junak već sa devet mjeseci svog življenja na ovom svijetu,
putovao cijelu noć da bi prešavši dvjestotinjak kilometara (ondašnja
brzina putovanja) osvanuo u jednoj od bolnica na kraju velegrada gdje ga
je mati teška srca odvojila od svog zagrljaja i ostavila nepoznatim,
hladnim i suzdržanim ljudima u bijelom. Imajmo na umu da su u to doba u
selu našeg junaka bila čak dva bicikla, a da je automobil bila egzotika
rijetko viđena, ali zato poslije dugo pričana, pa se pojam putovanja
uglavnom svodio na put od maksimalno par desetaka kilometara, a i to
vrlo rijetko.
No, vratimo se mi našem junaku koji je rastao i razvijao se kao i ostala
djeca. Razlikovao se ponajviše otežanom socijalizacijom zbog (teško)
(ne)razumljivije verbalne komunikacije. Do svoje osme godine života još
je morao četiri puta u gore navedene bolnice na kraju velegrada, pri
čemu je isto toliko puta majčino srce prijetilo prestankom rada a njena
duša propadanjem u najdublji tamni ponor. Zadnju operaciju nam je naš
junak podnio u prvom razredu osnovne škole koji je, usprkos izostanku od
skoro mjesec dana, junački završio najboljom ocjenom.
E sad, ostaje nejasno, da li zbog činjenice da joj sin prvenac polaskom u
školu upada u nova iskušenja i nove teškoće na koje majka ne može
utjecati, da li zbog proživljenih muka rastajanja s djetetom prilikom
ostavljanja u bolnicama, da li zbog spoznaje da, koliko god se trudili,
postoji nešto iznad nas, nešto na što ne možemo utjecati a ono i te kako
utječe na naše živote i na živote najmilijih, da li zbog bogobojaznosti
ili zbog svega navedenog, uglavnom mati našeg junaka je odlučila naći
kakav-takav spokoj duši svojoj odlaskom na zavjet (hodočašće) i
dovođenjem na zavjet onog do koje joj je najviše stalo, da bi onom u
kojeg vjeruje, dakle Svevišnjem, uputila molbe da pri životnom putovanju
njena prvenca, bude pažljiv prema njemu te da ga uputi prema nejasnom
cilju koji se jednostavno zove pravim putem kroz život.
Mjesto za taj čin je izabrano Podmilačje, selo pokraj Jajca, u kome se
jednom godišnje, u šestom mjesecu na dan Sv. Ive slije rijeka
hodočasnika, svatko sa svojim mukom i razlogom za to hodočašće. Mama i
sin iz ove priče od Bosanskog Broda do Jajca krenuli su rano ujutro a
stigli tek slijedećeg dana otprilike u isto doba kad su i krenuli. Prvo
se uskotračnom željeznicom (ćirom) putovao do Doboja, pa se nakon
višesatnog čekanja do večeri tog dana željeznicom normalnog kolosijeka
stiglo do Lašve gdje se, opet nakon višesatnog čekanja i opet ćirom,
preko Travnika, prijevoja Komar i Donjeg Vakufa ujutro stiglo u Jajce.
Sin prvenac navedene mame, a inače vaš pripovjedač, je još u ono doba
uočio kod sebe izuzetnu sklonost i prijemljivost svakog oblika
putovanja, a naročito željeznicom (jer je s njom i najviše putovao -jer mu je tata željezničar), tako da su sjećanja s tog puta nakon 40 i oho-ho
godina još uvijek svježa i jasna. Još i onda, kao i danas, mu je
najvažnije bilo da se nekud putuje („ipak se kreće(m)“). Tako se sjeća
ružno-kišovitog i prohladnog vremena, tunela Vranduk kroz koji su ga
suputnici u vlaku uvjerili da mora čvrsto držati oči zatvorene, pa do
zagasito-crvene nabujale rijeke Lašve u istoimenoj stanici.
Sad ćemo malo ubrzati tok vremena te na brzinu preletjeti 40-ak godina. I
vidimo junaka ove priče koji je u međuvremenu uspio završiti fakultet i
oženiti se pa čak dobiti nasljednika i nasljednicu prilikom čijih je
rođenja strepio da od oca ne naslijede muku urođene mane s kojom on ima
„čast“ kročiti svijetom. Nakon 40 proživljenih godina, za koje može
reći, kad se sve doda i oduzme, da su ipak bile više sretne nego
nesretne, u našeg, sada već prosijedog, junaka javila se želja da ponovo
posjeti mjesto zavjeta u nakani zahvale Svevišnjem na dobro obavljen
posao „pažnje i vođenja prema nejasnom cilju koji se jednostavno zove
pravim putem kroz život“.
Ali to ne bi jedinim razlogom za put do Jajca. Drugi, jednako bitan, ako
ne i bitniji razlog je bila njegova, odavno već neizlječiva, zaraženost
virusom bicikliranja, vođena radoznalošću
„kako-bi-bilo-provozati-se-tim-i-tim-putem.“ A za ostvarenje takvog
putešestvija trebao je (pro)naći još dvije stvari.
Prvu je uspio pronaći, a to je bilo društvo pri putovanju. Jednog, u
početku poznanika, kasnije kućnog prijatelja koji je na kraju biva
promoviran u neizbježnog partnera pri dnevnim vožnjicama i vožnjama u
početku po bližoj, a kasnije sve danjoj i danjoj okolici našeg
prebivališta. Svi oni koje bicikliraju u društvu bar s nekim, znaju da
je bicikliranje idealan način da se ljudi do sita ispričaju i
izrazgovaraju o svemu i svačemu. I tako je neprimjetno, jer se ne zna
točno kad, na tapetu razgovora došla ideja o višednevnom putovanju u
Jajce. Razrađivali su detalje puta, razgovorom jedan drugom
nadopunjavali maštu koja je prelazila u skoro realističku viziju
događanja uz, oko i pokraj putovanja. Sa oduševljenjem i ushitom koji
imaju mala djeca i rijetki odrasli koji su to diječije nježno i obzirno
sačuvali u sebi, krenuli su svojim životnim suputnicama priopćiti naum
koji ih čini tako vedrim, veselim i sretnim.
Drugu stvar potrebnu za ostvarenje putešestvija, koja se trebala
očitovati na licima vedrih, veselih i sretnih njihovih životnih
suputnica nisu uspjeli naći. Umjesto već opisanih očekivanja, spomenuta
lica su izražavala, iznenađenje, zaprepaštenje i, vjerojatno kao
posljedicu straha što se sve prvo nama a poslije kao posljedica toga i
njima može desiti, ljutnju i ogorčenost kako takvo nešto uopće nama
zrelim, ozbiljnim, savjesnim ljudima i očevima obitelji takvo što može
pasti napamet.
I tako, nakon plovidbe nebeskim visinama oduševljenja, slijedio je
okrutan i bolan pad u polje razočarenja. Te godine ne bi ništa od
putovanja. A ni slijedećih.
Kad čovjek hoće, naći će rješenje, a kad neće, naći će opravdanje. Jedne
godine je to bio nedostatak suputnika („pa nećeš valjda sam!?“ ), druge
godine je bila kiša, slijedeće godine… Želja za tom vožnjom bivala je
za mrvu slabija od prepreka. No, ove je godine zaključio da odgađanje
postaje beskonačno i besmisleno pa ili treba uništiti želju ili savladati
prepreke. A vremena se baš nema na pretek, jer se 50-ta (odavno već)
prešla. Odluka je pala. Idem, pa ako nikako drugačije, i sam. I kako to
već bude, kad sam odlučio ići sam tada sam i našao suputnika. Iako je
20-tak godina mlađi, žurba mu je bila zadnja bitna stvar u životu, tako
da smo jedan drugom bili idealno društvo.
Kako je i ove godine šesti mjesec bio izuzetno kišovit, naročito u
danima kad smo trebali putovati, put smo odgodili za neka toplija i
suvlja vremena. I bilo je stvarno toplo i suho.
DAN PRVI
Mapu putovanja prvog dana možete pogledati ovdje.
Kako sam ja iz Požege, a Matej iz Donjeg Miholjca, tako je Matej jednog
utorka poslije podne došao do mene, pa smo, polako i na tanane,
pripremali bicikle, opremu i sebe uživajući u slatkoj predputnoj
groznici. Za mjesto polaska vožnje odredili smo Slavonski Brod, a za
vrijeme polaska što ranije jutro. Do tog mjesta smo uljudno zamolili
moju životnu suputnicu da nas preveze autom. Obzirom da ona na svoje
radno mjesto u Požegi mora stići najkasnije tren prije sedam, to jutro
smo ustali u pola pet, te onako bunovni od sna, koji je bio stalno
uznemiravan predputnom groznicom, stavili bicikle na auto, a opremu u
auto i put Broda. Par kilometara prije Slavonskog Broda, na nekom
širokom i praznom parkiralištu istovarili smo iz i sa auta sve naše za
put, pozdravili se s mojom ljepšom suputnicom uz sva obećanja da ćemo se
čuvati, paziti i javljati. Ona je sjela u auto i hvatala povratak za
Požegu, ostavivši nas same sa sobom, čime je označen i zvanični početak
putovanja.
Konačno da se i to desi. Početak višednevnog putovanja! Divota. Sve ostavljam iza sebe, sve svoje svakodnevne teme i dileme, frke i probleme, obzire i obaveze, a ispred mene je samo put i ništa više. Počela me je hvatati i prigušena drhtavica od silnog uzbuđenja, istina bog potpomognuta i svježim, skoro prohladnim jutrom. Toliko svježim da se Matej uplašio da u danu koji slijedi neće se imati prilike ni oznojiti. Kasnije će priznati u kakvoj je zabludi tog jutra bio.
Brodskom obilaznicom do graničnog prijelaza smo prošli 5-6 km, da bi granicu prešli na traci za pješake na kojoj, za razliku od one za aute, nije bilo gužve. Uvijek mi je bilo nekako štosno prijeći granicu biciklom. Od osoblja uglavnom budemo ispraćeni pogledom koji je smjesa čuđenja i simpatičnosti. U svojoj dugogodišnjoj biciklističkoj praksi, jedinu frku pri prijelazu granice mi je učinila Madžarska granična policija kada me je vratila na kraj kolone s autima, s kojom sam se mic-po-mic pomicao do prijelaza, punim plućima udišući ono što motorima više ne treba pa kroz auspuh bacaju van. Ovaj put nije bilo nikakve frke. Ispratili su nas pogledima u kojima se oslikavalo čuđenje zbog (pre)velike prtljage na biciklima. Nakon prelaska mosta preko Save slijedilo je sve to ali s Bosanskim graničnim osobljem.
U Bosanski Brod nismo svraćali, već smo obilaznicom krenuli ka Derventi. Cesta dobra, promet nikakav i svježina jutra koje obećava lijepo vrijeme tokom cijelog dana činilo je da ovi početni kilometri budu prava uživancija. Putovanje smo željeli provesti polako, bez žurbe, u želji da što više zanimljivog uočimo, pa smo se, gdje god smo to mogli, micali s glavne na sporednu cestu. Tako smo 10-ak km iza Bosanskog Broda skrenuli desno prema, kako je putokaz pokazivao, selu Koraće. Obzirom da je nakon slijedećih 10-ak km ovom sporednom cestom i mjesto „gdje moje djetinjstvo spava“, dodatni razlog za ovim skretanjem je da Mateju pokažem to mjesto. Nakon prolaska kroz Koraće koje se nalazi u polju zvanom Ivanovo polje, cesta se penje prema mjestu Barica u kojoj je lijepo obnovljena pravoslavna crkva. Pri tom usponu s lijeve strane se lijepo vidi dolina rijeke Ukrine. Nakon kilometar i pol uspona i prelaska vrha prijevoja sada s udaljenosti oko 7 km, s visine gledamo na udaljenu Derventu. Oko 5 km prije nje se nalazi selo Gradac ili možda bolje rečeno njegovi posmrtni ostaci. Vrlo malo je obnovljenih kuća, ljudi još i manje. Prevladava apokaliptična slika korovom zaraslih njiva i obraslih ruševina koje su, sada već davno, kuće bile. Pa i od tog zla može biti gore, tako da ostatke kuće, ili možda bolje reći kućice, moje tetke gdje sam proveo prvih 18-ak ljeta i zima i „gdje moje djetinjstvo spava“ uopće nismo našli jer je temeljito srušena. Tek samo po nekim indirektnim znacima iz sjećanja mogu je (otprilike) locirati. Jedan od tih znakova je i šuma koja je bila 10-ak metara od kuće, koja je preživjela prošla vremena dobrano prorijeđena.
Spustili smo se u selo Begluci u kojem smo uočili bitno više kuća s ljudima, te nakon 3 km ušli u Derventu. Iako je dio grada smješten u ravnici uz Ukrinu, valjda zbog njene čudi tipične za male i brze rijeke sklone većim i velikim poplavama svakih x godina, glavnina grada, te i njegov centar je na poprilično strmom brdu. Pa je tako valjalo bicikle gurati dobar kilometar glavnom i strmom gradskom ulicom. Sunce se već dobrano popelo, pa je jutarnja svježina polako ustupala mjesto nadolazećoj vrućini. Taj kilometar vrlo strme glavne ulice odlučili smo podijeliti u dva dijela predahom u debeloj hladovini. Pogotovo kad smo uočili iza hladovine banku jer smo trebali novce koje smo imali konvertirati u konvertibilne marke (KaeM), važeću valutu zemlje po kojoj ćemo bauljati slijedeće dane. Nakon parkiranja bicikala u hladovinu (pa i njima treba hladovina, zar ne!?), Matej je otišao u banku, dok sam ja dokono uživao u hladovini gledajući prizore oko sebe. Tad mi pade na pamet snimkom foto-aparata ovjekovječiti mjesto i trenutak prvog, a kasnije će se vidjeti i jedinog posjeta banci. I uzeh svoj Olympus pazeći da mi u kadar stane i drvo i hladovina i banka a i brdovita okolica. I taman kad sam zadovoljno okinuo , iz banke izađe „organ“ i upita me ono krajnje promoćurno pitanje:
- Šta vi to radite!?
-Pa to i to.
-A jel' znate da je zabranjeno fotografiranje banaka!?
-Pa nema nigdje znaka, no ako hoćete ja ću izbrisati snimak.
I počeh mu pokazivati na ekranu foto-aparata snimak i njegovo brisanje. Zbunjeno je promatrao moj kratki tečaj brisanja snimka, da bi nakon strpljivog čekanja da završim svoj monolog, rekao „Ipak bih vas molio ličnu kartu“. Dao sam mu je, te je polako i strpljivo u svoj blokčić (kao inspektor Columbo) pisao što je smatrao potrebitim da zapiše. Na kraju mi ju je kulturno i obzirno vratio, i vratio se nazad u banku. Ostao mi je kiseli okus u ustima i neka bura u glavi. Par dana ranije sam negdje pročitao kako je policija BiH (ili koja već slična institucija) sastavila popis od 2000 potencijalnih fundamentalista-terorista. Nekako sam sad vidio i svoje ime na 2001 mjestu.
U ljepšu, barem sunčanu, realnost iz mojih turobnih misli me je vratio Matej, te je sad bio moj red na mijenjanje novaca. Ušavši unutra, stao sam u red koji se sastojao samo od jednog čovjeka kome je punašna gospođa zrelih a skoro i starijih godina, s one strane šaltera nešto drobila očigledno već duže vrijeme. Jadan čovjek je samo skrušeno potvrđivao. Monolog dotične službenice se razvukao k'o gladna godina topeći moje početno oduševljenje zbog kratkog reda i nade da ću brzo završiti. I kad sam se već počeo kajati što, kao savjestan građanin mijenjam novce legalno, a ne u prvoj sumnjivoj trgovini, iznenadnim i naprasnim „I to je to!“ punašna dama konačno završi, a već slijedeće sekunde čovjek pokupi svoje papire i bris van! Valjda iz straha da se dama nečeg ne sjeti te da nastavi torturu. Srećom, valjda se s prethodnim malčice umorila, pa je sa mnom brzo završila, te sam s novcima u ruci i ja munjevito izletio van. Tek vani na svježem zraku sam novce stavio u novčanik, a ovog u torbicu na biciklu i Mateju nijemo dao znak da se maknemo s ovog mjesta, koje je izgubilo pozitivno ozračje kakvo je imalo kad smo parkirali bicikle.
I tek tad mi je Matej sa svojom pričom sve razjasnio. Dok je on stajao u redu, a ja u foto-aparat pokušavao ugurati gore navedenu kompoziciju, iznenada je već spomenuta punašna dama počela vikati: „vidi ga slika, čuješ li šta ti kažem, slika, brzo idi van, čuješ li šta ti kažem IDI VAN!!“ Čovjek (istina u policijskoj uniformi, ali i on je čovjek, zar ne!?), ju je zbunjeno slušao, nadavši se da će se smiriti (čovjek slika, pa što!?), ipak je na kraju, nevoljko izašao van do mene. A ja sam cijelo vrijeme imao osjećaj da mu je kao neugodno, skoro da mi se na kraju, pri vraćanju osobne karte i ispričao. Eto, što su ti žene. To je bila jedna od dvije neugodnosti prilikom ovog petodnevnog putovanja. Pa, i nije puno. O drugoj kad na nju dođe red.
Odgurali smo bicikle do male zaravni gdje je bio glavni trg sa sve tri bogomolje glavnih bosanskih religija. To smo u hladovini zastali, te nakon posjete trgovini doručkovali i obnovili zalihe tekućine. Ugodno iznenađenje, pogotovo za Mateja, bile su cijene, naročito piva. Tako na primjer pola litre hladne, orošene limenke „Jelen“ piva koštalo je 1,20 KM (0,6€).
Nakon doručka i prelaska trga, cesta je opet krenula uzbrdo i to je s manjim ili većim usponima činila još dobrih pola sata. Nastavio sam prvi, a Matej za mnom, jer ja sam taj koji je ovuda već vozio, pa znam cestu. A ona je krenula sa zbunjujućim gore-dolikanjem, da bi se na kraju s blagom a potom sve većom nizbrdicom spuštala 4-5 km. Oko inače široke ceste sa slabim prometom i dalje su bile uspomene prošlog rata – njive zarasle u korov i jezivi ostaci temeljito rušenih kuća.
Tek kad smo došli do rijeke Bosne i spojili se s cestom iz Bosanskog Šamca, krajolik je postajao „normalniji“ – obrađene njive i čitave kuće, i što je najvažnije –ljudi oko kuća. Ali se zato i promet pojačao (pa ipak su se dvije ceste slile u jednu). Sunce je dobrano pržilo, svaki put kad smo stali slijedilo je pojenje pijačom. Do Doboja smo imali 20-ak km uglavnom blago gore-dolikanje. Prepustio sam se mašti i lutanju misli da mi prikrate vrijeme – to činim uvijek kad krajolik postaje manje zanimljiv. Ispočetka nisam tome pridavao pažnju, ali kad se par puta ponovilo, pitao sam se što je uzrok tomu. Matej je sve više i više zaostajao. Pogledavši ga pažljivije, učinilo mi se da je u krizi. Pustio sam ga ispred sebe sa napomenom da nema razloga žurbi i da, ako hoće, može stati kad god poželi. I nastavili smo dalje. Matej se migoljio po biciklu, namještao, vrtio pedale pa zastao, uglavnom očigledno mu je potreban duži odmor. Pogledao sam birtije i improvizirane trgovine u, sad već, predgrađu Doboja, ali sam svakoj nalazio manu, pa sam pustio vožnju dalje. Onda smo došli na zaobilaznicu, na kojoj stotinjak metara nema ni kuće ni hlada, a onda sam ugledao spas. Debelu hladovinu od ogromnog supermarketa. Hladovina je bila neobasjana suncem još od prošlog dana, tako da je stvarno bila hladna hladovina. Parkirali smo bicikle, Matej je ostao s njima ja u market po pivo. Najjeftinije s ovog puta. Pola litre orošene limenke za 0,89 KM (0.45€). Odmor smo dobrano razvukli, izuli patike, skinuli čarape i pustili stopalima da, kao i ostatak tijela (i duše), uživaju u hladovini.
Najjeftinije pivo dobre i hladne kvalitete
Kad smo povratili snagu, krenuli smo dalje. Prešavši stotinjak
metara skrenuli smo lijevo u želji da se što prije riješimo izuzetno
gustog prometa. Nakon prelaska rijeke Bosne cesta je ravno nastavljala
prema Tuzli, nama trenutno nezanimljivoj, a mi smo skrenuli desno užom,
ali ipak, asfaltiranom cestom. Prošli smo željezničku stanicu i polako u
društvu željezničke pruge s lijeve strane i rijeke Bosne s desne,
napuštali zadnje kuće predgrađa Doboja. U početku udaljena, tokom puta
okolna brda su bila sve bliža i bliža, pa je počela cik-cak igra s
željeznicom koju smo prelazili nadvožnjacima ili je ona nas prelazila
podvožnjacima. Današnja nam je sudbina da do kraja dana vijugamo uzvodno
rijekom Bosnom i pratimo na koji se način ona uspijevala provući između
okolnih šumovitih brda.
U Maglaj smo ušli oko 2 poslije podne, i malčice skrenuli s našeg puta u stari dio gradića, koji je bio s ove, „naše“, strane rijeke Bosne. Izgleda da je taj dan bio sajmeni, jer smo zatekli brdo smeća i ljude koji se s njim bore. Samo mjesto me sa svojim orunulim (polu)zapuštenim fasadama podsjetilo na moje djetinjstvo u sivilu socijalizma 70-tih godina. Vratili smo se na našu cestu, provukli se ispod niskog i uskog mosta i nastavili dalje. Cesta je vijugala, promet nikakav, jedino je sunce nastojalo dobiti udarničku značku. Zato smo često stajali i snižavali tjelesnu temperaturu pijačom, ali i hladovinom, ako bi je našli. U jednoj takvoj smo se spustili do same rijeke. Iako je bila jedna od nakana, odustali smo od osvježenja u rijeci jer smo tek sad iz blizine vidjeli njeno naličje. Voda je bila pjenasta, a na obali se zaustavilo svega i svačega što je bačeno uzvodno tko zna gdje „da ga voda nosi“. Očigledno je bilo da, za razliku od Hrvatske gdje su plastične boce tražena roba pa se za njih dobije cijelih pola kune, ovdje se toga (još) nisu sjetili, pa „gdje god nađeš zgodno mjesto tu bocu baci“. A s bocama idu i plastične vrećice koje ukrašavaju obale rijeke a čiji ćemo sjaj ukrasa tek sutra imati prilike vidjeti u najvećem sjaju. Ta zagađenost rijeke i nemar prema njoj su činili onu drugu od dvije neugodnosti ovog putovanja.
Da bi vidjeli potpunu suprotnost nekad ne trebamo ići daleko. Samo na drugu stranu ceste, gdje se nalazi izvor – spomen česma koju je netko sagradio u spomen svome ocu. Zaista, pažnje i poštovanja primjer spominjanja najmilijih koji su otišli u vječnost. U ove vrele sunčane dane dosta putnika-namjernika će odavati priznanje i graditelju i onom u čije ime je građeno, bujicom nježnih i ganutih misli dok se oznojeni i prokuhani budu hladili hladnom izvorskom vodom, kao što mi to sad činimo. A izvorska voda mi je uvijek bila nešto posebno. Onako hladna i osvježavajuća pravo skupocjeno zlato. A opet, ravnodušno otječe ne obazirući se na naše poimanje vrijednosti. Niti na naše pijenje i rashlađivanje. Tog skupocjenog zlata možemo popiti i potrošiti koliko hoćemo – besplatno. Možda je cijena koju bi trebali platiti u poštivanju postojanja – i izvora, i nas, a i svega oko nas. U svakom slučaju, da se manem ispraznog filozofiranja, zaključujem na kraju da su izvori jedini kojima dajem prednost ispred hladog piva.
Daleko iza 4, u doba kad je sunce okrenulo svoj termostat na max., ušli smo u Zavidoviće. Industrijski grad(ić) koji je, zbog pustoši nastale ovom ljetnom žegom, izledao manjim nego što u stvari jest. Sada nismo, pored umora i vrućine, bili samo žedni, već i gladni. A kako proći Bosnu,a ćevape ne probati. Jedva smo u tom pustom grad(ić)u našli ćevabdžinicu koja je, kao i grad(ić) – bila pusta. Prvo smo srednjovječnu ženu koja je, kako se kasnije pokazalo, bila i konobar, i kuhar, a na kraju, i blagajnik oprezno pitali da li radi. Dobivši potvrdan odgovor smjestili smo se za stol i naručili, a što drugo nego, pivo i ćevape. E tu smo dobili polovično potvrdan odgovor. Ćevape može , ali zbog gazdinog filozofskog ( a valjda i religijskog ) opredjeljenja – piva nema. Dobro, 'ajd' može bar mineralna, naručili smo i tekući dio narudžbe, odustajući od nakane promjene objekta ponajviše zbog razloga gdje u ovom usnulom grad(ić)u naći slično ali još i s pivom. I srećom to nismo učinili. Jer ćevapi koje smo u slast pojeli bili su najćevapi tokom cijelog ovog putovanja. A bilo ih je opasno blizu ali ne kao ovi.Čak što više, godinama tako dobre ćevape nisam jeo. I sad, dok ovo pišem, nesvjesno počinjem gurati (na žalost, samo) prazninu u ustima.
Bilo je vrlo teško nakon odmora i izuzetnog objeda tijelo ponovo natjerati na vožnju. U toku vožnje njegova buna i protestiranje je tiho i skromno te se više svodi na smanjenje tempa nego na radikalno odbijanje poslušnosti. No nakon miline i raskoši odmaranja slijedi prava buna, pa je prvih kilometar-dva vožnje prava muka probuditi i razraditi uspavane mišiće i zglobove. Imali smo još 13-ak km, uglavnom ravnog ,puta do planiranog cilja – Žepče, koje se smjestilo u proširenju koje su okolna brda, pomaknuvši se, napravile za udolinu kojom se tiho provlači rijeka Bosna. Već od prvih kuća u predgrađu,vozeći ka centru uočili smo dotjeranije kuće, uređeniji okoliš, i općenito izraženiji obzir prema čistoći nego do sada. Kako je rijeka bila dalje i niže od nas, pa nam u oči nije padala njena zagađenost, kuće i okućnice zajedno s okolnim brdima su nam izgledali kao pejzaž iz Austrije ili Švicarske.
Jedna od želja pri provedbi ovog puta je bila i skromnost u pitanju troškova. Tako smo imali namjeru provući se s besplatnim noćenjem kad god je to bilo moguće, te smo ovdje svratili do katoličke crkve, točnije do župnog dvora iza nje, pokušavši naći nekoga kome bi mogli iskazati svoju molbu. Saznali smo da je za 5 minuta popodnevna misa u 6 sati, pa ćemo dogovore ostvariti nakon nje. I tako smo bicikle parkirali da se i oni odmore. U trgovini preko puta smo kupili pijaču i polako ju pijuckali, da bi na kraju stojeći kraj bočnog ulaza poluaktivno-polupasivno bili prisutni na misi. Barem ja, dok je Matej radije izabrao sjedenje na stepenicama, a na kraju s uživanjem i – zaspao. Uz rizik da će se poslije ljutiti na mene, nisam odolio prilici pa sam ga u takvoj pozi ovjekovječio foto-aparatom. Pitam se koja raskošna postelja i koja soba u najelitnijim hotelima sa masom zvjezdica može priuštiti ovakav sladak i spokojan san kakav je Matej našao na ovim stepenicama u suton ovog vrelog dana!?
Tek iza pola deset su se naše odaje ispraznile pa smo i mi stupili u njih. Zadovoljili smo se hodnikom u kojem su bile neke školske klupe sada u ulozi naše trpezarije. U blizini je bio i sanitarni čvor u kojem je umivaonik prosječne veličine za nas imao ulogu kade. Tako smo oprani i mirišljavi krenuli na večeru. Izvadio sam potrebnu opremu i skuhao juhu iz vrećice te smo je pojeli u slast. Ovu naviku smo nastavili i sljedećih dana jer nam je za večeru i za laku noć od svih delicija najviše prijala topla juha.
DAN DRUGI
Mapu putovanja drugog dana možete pogledati ovdje.
Pročitah svojedobno negdje na internetu o problemu prtljage pri višednevnom bicikliranju. Dio prtljage namijenjen noćenju, ako se noćiva u svojoj režiji, nije zanemariv ni obujmom ni težinom. Ako želimo imati što lakši bicikl pri vožnji, onda ćemo ponijeti samo šator i vreću za spavanje. Tako ćemo imati lakšu vožnju, ali ćemo biti neispavani(ji) zbog skučenog komfora pri snivanju. S druge strane možemo ponijeti brdo opreme pa će nam san biti san snova, no vožnja će biti otežana dodatnom prtljagom iako ćemo biti čili i odmorni zbog dobre ispavanosti. Pri ovom putovanju izabrali smo ovu drugu verziju i to u raskošnijem obliku. Pored šatora, u koji mogu stati i tri posvađane osobe, a ako to nisu, moglo bi ih se strpati i četvero, tu su i madraci na napuhavanje (luft-madraci), karimati (podloga za vreću) i vreće za spavanje. Ovakav krevet ima mogućnost podešavanja tvrdoće što ni jedan krevet kod kuće to nema. Željenu tvrdoću postižemo napuhavanjem vlastitim plućima, a jedino se to pri ovom putovanju pokazalo problematičnim. Umoran s cjelodnevnog putovanja slijedi dugo, mučno i dosadno upuhivanje pri čemu još i dodatno nastaje vrtoglavica zbog „trovanja“ kisikom. I tako svaku večer. Ostaje mi do sljedećeg ljeta riješiti dvojbu da li ionako povećoj prtljazi pridružiti neku mini nožnu pumpu za plažu.
Kao čovjek sklon ranoranilaštvu, ustao sam prvi (ovo će biti pravilo i ostala jutra) i dok je Matej svojim snovima mirno, tiho i spokojno stavljao točku na i, uzeo sam fotić i ovjekovječio ambijent prvog noćenja ne štedeći broj snimaka jer sam svjestan njegove raskošnosti (blažena digitalna fotografija i bogatstvo slobodne memorije na kartici foto-aparata). Nakon buđenja kompletne ekipe, spremili smo prtljagu i bicikle, za sobom počistili bilo kakve tragove od prošle noći, otišli do župnog dvora i tamo časnoj sestri, kao opunomoćenom izaslaniku našeg domaćina, zahvalili na gostoprimstvu, te krenuli u razgledanje (ostatka) mjesta u potrazi za doručkom. Bilo je jedno od onih svježih jutara koja predskazuju sunčani, stabilan i vrući dan. Našli smo klupe u hladovini pored fontane, a iza je bila trgovina („Konzum“), pa smo svratili na duži odmor u koji smo uklopili i doručak.
I krenusmo dalje negdje oko pola deset. Sad nam je bilo potrebno izaći na glavnu bosansku magistralu sjever-jug, jer sporedne ceste više nije bilo. Jest da je cesta široka ali jest da je promet (jako) gust. Valjalo nam se skupiti uz desni rub ceste i preživjeti slijedećih 20-tak km kada ponovo nalazimo alternativu u obliku sporedne ceste i bitno manjeg prometa. A promet je ovdje bio koma. Jedva da se sjećam okoline ovih 20-tak km. Samo kolone u oba smjera, zvuk sirena, fijuk vjetra pri prolazu pokraj nas. Negdje na pola puta tih mahnitih kilometara odmorili smo na jednoj benzinskoj stanici i dopustili našim očima priliku da slobodno i opušteno skeniraju okolicu. Dolina rijeke Bosne nastavlja trend od jučer – sve uža i brda sve viša i bliža. Nakon 15-ak minuta spokoja i odmora nastavili smo do tog Topčića Polja gdje očekujemo spas u obliku smirene lokalne ceste. I napokon tabla Topčić Polje – i iza table prometni znaci koji cijeli promet, zbog radova na cesti preusmjeravaju na lokalnu. Genijalno! Umjesto ultra haj gustog prometa na širokoj magistrali, sada imamo ultra haj gusti promet na uskoj lokalnoj cesti. I mi s biciklima svojim prisustvom povećavamo to općenarodno veselje. A bilo je veselo naročito na nekim suženim i oštrim krivinama kada su se autobus i šleper, suočeni jedan prema drugom, morali dogovoriti tko će prvi jer mjesta za obojicu nije bilo. Neka vrst sreće u nesreći je bila bitno smanjena brzina vozila (30-ak km/h) tako da bar nisu mahnito prolazili pokraj nas. Ovaj pakao je trajao oko 4 km iako nam se učinio bitno duži i mahniti promet se izgubio u skretanju lijevo ka magistrali, a mi sami-samcati nastavili ravno u oazu mira, tišine i spokoja. Eto, tak kad jedno pored drugog imamo nešto užasno loše, spoznamo koliko je dobro zaista dobro.
Ljepota izostanka prometa bila je tolika da je asfalt zaključio da je i on suvišan. I tako smo nastavili po bijelom prašnjavom putu, s desne strane zaštićen od brda podzidom, a s lijeve strane praćen veselim žuborenjem rijeke. Srećom bili smo jedini putnici pa je izostala i ljepota zaprašivanja, te smo, polako i nesmetano svim svojim bićem uživali u miru i spokoju, imajući još uvijek svježa sjećanja na mahnitu gužvu s magistrale.
Nakon oko 3 km prošli smo ispod magistrale koja je upravo izašla iz tunela Vranduk te ponovo asfaltnom, ali i dalje uskom i krivudavom cestom nastavili onim što se naziva Vrandučka klisura. Nemar i prljavština u duhovnom smislu prema rijeci Bosni, spomenuta jučer, ovdje se pokazala u punoj svojoj veličini; raskošni ukrasi plastičnih vrećica obješenih po granama drveća uz rijeku, gdje su na ovaj način prekinuli svoju plovidbu rijekom za vrijeme ranijeg višeg vodostaja. Izgledalo je jezivo i morbidno.
Cesta je vijugala klisurom, sunce je već bilo dosta visoko tako da je hladovine bilo sve manje i manje, pa smo ozarena lica ugledali izvor s hladnom vodom te napravili poduži odmor. U nastavku vožnje konačno smo ugledali jedno od obilježja današnje vožnje - selo i utvrda Vranduk.
Selo Vranduk i utvrda Vranduk
Nakon ulaska u selo poprečili smo uskim i vrlo strmim sokakom prema
utvrdi, na kojem smo susreli lokalca s biciklom. Gurajući naše
pretovarene bicikle, onako zadihani i oznojeni, biće da smo mu bili
zanimljivi. A još kad smo rekli odakle dolazimo, čovjek se sjetio svojih
radnih dana u cementari Našice, kada je, kad nije bio na radnom mjestu,
obilazio krajolik, pa je čak svratio i u Požegu. Vidno ushićen
susretom, završio ga je zaključkom „Baš šteta što moram ići, a mogli smo
sjesti i KAFENISATI!“ Mateju se strašno dopao taj izraz (kafenisati),
pa smo ga kasnije često rabili kad smo stali da odahnemo i odmorimo, pa
uz put i popričamo, što bi trebalo biti i objašnjenje tog izraza. Pa
činili to uz kafu (poželjno ali nije neophodno) ili bez nje.
Uspentravši se do vrha utvrde, smjestili smo bicikle i sebe u hladovinu
kraj spomen-izvora lokalnim žrtavama prošlog rata. Nakon osvježenja
podijelili smo se u dvije smjene, pa je Matej, kao prva smjena otišao u
obilazak utvrde, a ja sam ostao uživati u hladovini, izvoru i okolnom
vidiku. A onda je došao red na mene.
Ulazak u utvrdu, koja je preuređena kao muzej, bio je 2 KM (1€). Za te
novce sam dobio i vodiča, iako sam bio jedini posjetilac ove smjene.
Vodič me proveo kroz skromnu i malu ali izuzetno lijepo uređenu
unutrašnjost. Utvrda je u doba kada je sagrađena, kontrolirala put ispod
nje i nikad nije vojno osvojena, iako je bilo više opsada. Ali zato je
pri nekim opsadama bila predana bez borbe, uglavnom izdajama i
zakulisnim političkim igrama. Dio utvrde za nastambu izveden je u dvije
razine : glavna odaja i iznad nje potkrovlje. U glavnoj odaji je
prebivala elita a u potkrovlju, malo niži stalež, u koji su se svrstali
svojevoljno i svojedobno čak i franjevci. Utvrda je stvarno smještena na
strateškom mjestu sa prekrasnim pogledom na klisuru rijeke i okolna
brda. Slučajno sam o njoj čuo iako sam do sada mnogo puta prolazio autom
tako blizu a ipak tako daleko. Magistralna cesta, kao i magistralna
željeznička pruga, svatko svojim tunelima, zaobilaze vijuganje rijeke i
ovu klisuru, tako da ljudi prošišaju mrakom tunela ne znajući koja se
zanimljivost nalazi pedalj iznad njih. Što ne vidim to i ne postoji.
Unutrašnjost raskošnog dijela utvrde
Spustili smo se na našu cestu koja je opet nastavila bez asfalta.
Opet uska cesta, brda okolo i pustoš. Samo je sunce grijalo sjajnije i
žešće. I sad je, izgleda, bio na mene red za krizu. Bilo mi je vruće,
nikako se rashladiti, noge teške, u glavi mutilo. Ubrzo je ponovo došao
asfalt a s njim se cesta izvukla iz klisure ulazeći u sve širu i širu
dolinu. Pojavile su se i prve kuće kao predznaci nadolazeće Zenice.
Cesta se odvojila od rijeke ostavljajući prostor na kome se smjestio
industrijski monstrum pod imenom Željezara Zenica, te nastavila oštrim
goredolikanjem krivudajući pored kuća koje su sada već dobrano činile
grad. Ovo gore-dolje zajedno sa vrelim suncem, me totalno utuklo, tako
da sam kao slamku spasa dočekao neku trgovinu s hladom ispred nje. Nakon
što sam kupio pijaču (i pivo, ovaj put dobro i hladno Tuzlansko), u
hladovini sam pi(jucka)o, jeo pitu od sira od prekjučer, hladio se i
pomalo dolazio k sebi. Pamet mi se polako bistrila, pa sam jasno ugledao
prizor preko puta. Kraj polupraznog (ili polupunog, kako hoćete)
kontejnera bila je ogromna hrpa smeća. Ne znam je li ovo možda izuzetak,
možda smo imali peh da naletimo na takvo što, ali se sjetih rijeke
Bosne i njenih „ukrasa“ , te kako je neki novinar rekao „tako lijepa, a
tako prljava“. Na žalost ova novinarska konstatacija nije obilježje samo
Bosne. I putujući kroz Hrvatsku naišao sam na slične prizore. A htjeli
bi se okititi Europskim epitetom.
Gdje god nađeš zgodno mjesto, tu smeće baci
Nastavljajući vožnju uočavam da se bitno bolje osjećam. I tad shvatih
što je bilo uzrokom moje krize – glad. Rano smo doručkovali, a zbog
žestoke vrućine puno sam pio, te sam na kraju isprao svu podlogu.
Zaboravio sam da vrućinu ne podnosim prazna stomaka. Dobivši na poletu,
propičili smo kroz Zenicu i njenu gužvu, hitro,najhitrije moguće, na moj
prijedlog, jer nam je do današnjeg cilja (Travnik) bilo još dosta puta,
sunce nemilosrdno prži, a izgledalo mi je da u ovom gradu nema posebno
što zanimljivo (ako je netko suprotnog stava, neka mi javi, pa da
propušteno namirim neki slijedeći put).
Nakon munjevitog prolaza kroz Zenicu, nastavili smo lokalnom cestom čije
je gore-dolikanje bilo najveće do sada. Toliko veliko, da smo iz gornje
pozicije gore-dolikanja imali lijep pogled ispod sebe na dolinu rijeke,
magistralnu cestu i željezničku prugu. Dolina rijeke se zatim suzila u
klisuru u kojoj je osim rijeke bilo mjesta samo za magistralu, dok se
željeznica provlačila iznad nje po obronku brda, a po istom obronku naša
cesta iznad svega nabrojanog. Ovakva pozicija nam je omogućivala
prekrasan pogled, naročito na korito već prave planinske rijeke, koja se
pjenila prolazeći preko ogromnih kamenih ploča svog korita. Jasno da
odolili nismo, već smo stali da pored fotkanja obnovimo tekućine u našim
tijelima. Hladna pijača je bilo nešto prekrasno za naša oznojena tijela
jer je sunce nemilosrdno pržilo, što je potvrdio i termometar na mom
biciklu brojkom od 42,3°C. Zaključili smo da je, ipak bolje dok vozimo,
jer nam čarlija vjetar, a odmore ćemo ostvarivati isključivo u dubokoj
hladovini.
Cesta se, po ko zna koji put, obrušila nizbrdicom koja nam nije bila mrska, naprotiv, pa smo nastavili „ruku pod ruku“ sa magistralom. Od nje nas je dijelio uski pojas trave, branik i činjenica da je magistrala bila na metar i pol većoj nadmorskoj visini od nas.
A onda je došao dugo očekivani trenutak da se konačno oprostimo od rijeke Bosne i njene ponekad doline a ponekad klisure i putovanje nastavimo njenom lijevom pritokom Lašvom. A Lašva je bila više potok nego rijeka koji je, suprotno logici, pri kraju svog bivstvovanja, 5-6 km prije ušća u Bosnu, izigravao planinski potok koji se probija kroz usku klisuru. Tako smo tek napustivši Bosnu (rijeku a ne državu), prvo vijugali između brda, da bi se penjali strmom i podužom uzbrdicom. Srećom na vrhu te uzbrdice bila je velika benzinska stanica sa isto tako velikom (i hladnom) hladovinom, tako da smo uz pivo pojeli preostalu hranu, nadajući se da će gorivo koje smo u sebe tankirali, izdržati do Travnika. U nastavku je cesta krenula nizbrdicom ali bitno kraćom i blažom, nego je bio slučaj sa penjanjem. Napustivši dolinu Bosne, napustili smo i cestu lokalnog karaktera, tako da smo sada „uživali“ u gustom a na momente i jako gustom prometu. Nakon prelaska tih 5-6 km, i prolaska skretanja za Busovaču i Kiseljak, nastavljajući prema zapadu, ušli smo u široku dolinu koja sebe naziva Lašvanskom. Proljetos sam preko televizije saznao da u toj Lašvanskoj dolini nema nezaposlenih. I stvarno, cijelo vrijeme do pred sam Travnik s obe strane strane ceste su, praktično neprekidno, bile građevine ne samo trgovačkih centara nego radionice građevinskog, metalnog i drugog obrta. Neke od tih građevina se bile prave ljepotice u arhitektonskom obliku, i po obliku i po izgledu plavih zastakljenih ili pak, granitnih površina. Sunce, koje je do tada nemilosrdno pržilo, valjda sažalivši se na našu situaciju, navuklo je na sebe tamne oblake u količini nedovoljnoj za bilo kakvu kišu, ali ipak dovoljnoj za osvježavajuće hladne povjetarce. A promet! Promet je priča za sebe. Prebirem po svom sjećanju ne bi li pronašao vožnju u sličnom okruženju kakva je bila ova sada. Nepregledna i neprekidna kolona svakojakih vozila u oba smjera nervozno je trubila i plazila obilazeći nas provlačenjem između nas i one iz suprotnog smjera. Čak su i kamioni između nas i kamiona iz suprotnog smjera vidjeli dovoljno milimetara prostora da se provuku. Pri tome se razmak između nas na biciklima i njih u vozilima bukvalno mjerio u milimetrima. U početku mi je bilo stresno i sa zebnjom sam pratio svako vozilo koje nas je obilazilo, da bi se potom stalnom opasnošću branio duhovnom tupošću. Stisnuo sam sebe i bicikl na crti koja je označavala rub ceste i nastojeći voziti što desnije, nadao se da je istina da Bog čuva lude i hrabre. A vozeći u ovakvim uvjetima bili smo to oboje, samo ne znam što smo od tog dvoje više bili.
I kako to obično bude, kad smo do kraja izgubili pojam o vremenu, kad je izgledalo da ovoj torturi kraja nema, iza jedne krivine izleti natpis grada - Travnik. Obojica smo vidno živnuli, jer to znači ne samo da se rješavamo užasa pregustog prometa, nego da sad slijedi euforija naših duša zbog dostignuća današnjeg cilja, te odmor i duše i tijela u obliku gozbe jela i pila, a potom u obliku obilaska grada. Dobro, istini za volju konačni današnji cilj smo pomaknuli 6-7 km zapadnije u mjestu Turbe, a evo i zašto.
Vozeći kroz već opisanu egzotičnu Lašvansku dolinu jedan, duži, odmor smo učinili u dubokoj hladovini iza (pogađate već) benzinske stanice. Bilo je tu hladnog piva, kao i izuzetno čist i uredan WC. I dok smo u WC-u napravili što se već u njemu radi, dokono smo uživali u hladnoj pijači i debeloj hladovini, i takvi kakvi jesmo, pažnju privukli 15-ak metara udaljenom automehaničaru koji je ispred svoje radionice popravljao nekog Audija (ili to pokušavao). Zaključivši, valjda, da bi trebao malo odmoriti, prekida posao i prilazi nama. Malo po malo, razgovor je dobivao na dinanici, tako da smo saznali tko je , odakle, je kakva je situacija i kako se živi (manje) i preživljava (više) u današnja vremena. Priča je bila vrlo slična našoj, slabo para, puno neizvjesnosti, nerazumijevanje starijih i omladine... Pitao nas je i kuda idemo danas, a i ostale dane. I predložio nam je dvije stvari za koje nismo znali. Prva je da, kad već odmaramo u Travniku i želimo pojesti dobre ćevape, da to obavezno učinimo na „Plavim vodama“. I naša tijela a i naše duše biti će nam zahvalne. A druga je da u Turbama postoje bazeni (!) kraj kojih je moguće kampirati te tako riješiti problem noćenja.
I tako smo, posebno požurivani kruljenjem u našim želucima, odmah po ulasku u grad pitali gdje su vode plave boje. Brzo smo ih našli i ostali zabezeknuti ljepotom ispred sebe.
Ultra haj bistri potok je žuborio preko kaskada u svom kamenom ozidanom koritu a oko njega su žalosne vrbe pravile debelu hladovinu. U takvoj hladovini bili su stolovi i stolice restorana. Najbolja restoranska terasa ikad viđena. Kad putnik-namjernik, gladan žedan i umoran kao što smo mi tada bili, sjedne u tu hladovinu i bude poslužen onim za čime dobar dio prethodnih sati žudi (pivo i ćevapi), žubor potoka par metara udaljen, debela hladovina i na kraju, u skladu sa smjerom laganog povjetarca, po nogama još osjeti i hladan zrak donijet s potoka toliko omađija i tijelo i dušu da smo tupo zurili preda se s idiotskim smiješkom, te uz neizmjerni osjećaj ugode i blaženstva poželjeli da ovi trenutci prijeđu u neprekidnu vječnost.
Ivo Andrić u svojoj Travničkoj kronici je opisao ovdašnju klimu kao krajnje bezobzirnu po jadnom živom biću čovjekom zvano. Jeseni kišovite, maglovite, tmurne svuda blato i kal, zime hladne i beskonačne sa ogromnim snijegom, zakašnjela proljeća više izgledaju poput već spomenutih jeseni nego vjesnici vedrije i bolje budućnosti. A onda priroda, valjda pod navalom grižnje savjesti prema jadnom čovjeku koji mirno i strpljivo trpi njene hirove, odluči ta dva ljetna mjeseca učiniti tako lijepa, okititi ih takvim mirisima, prizorima i zvukovima kakvih je teško naći toliko i sve na jednom mjestu, ne bi li se bar malčice iskupila za nanesene nedaće tokom ostalog dijela godine. A mi smo u taj grad došli u najljepšem dijelu najljepšeg dijela – u suton vrelog, suhog ljetnog dana.
Sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Razvukli smo našu meditaciju maksimalno moguće, no svjesni prolaznosti svega oko nas, uspjeli smo se teškom mukom odvojiti od stolica i polako biciklima krenuli u razgledanje grada. A grad su pored građevina zanimljivim činili i ljudi kojih je bilo svuda i svih uzrasta. Valjda je i njih svježina sutona nakon vreline dana izmamila van.
Polako smo vozikali bicikle, ja jednom rukom, jer sam u drugoj držao fotić i škljocao lijevo i desno što god mi je bilo iole zanimljivo. Pod obaveznim mi je bilo da u vječnost snimke foto-aparata smjestim ostatke uskotračne željeznice koji su tu negdje u gradu. Nakon raspitivanja i par promašenih pokušaja, najzad smo ih našli – lokomotivu s dva vagona. Možda je to ona ista koja je majku sa sinom s početka ove priče, prije 40-tak godina jedne noći u gluho doba, dok su putnici hvatali niti sna, provezla ovom dolinom i ovim gradom.
I zbog djetinjstva, u kome je jedan od neizbrisivih tragova ostavio ćiro, i zbog moje strojarske struke, a i zbog oca željezničara, te na kraju i zbog urođenog poriva za lutanjem, uskotračna željeznica mi je ostala i dan-danas jednako zanimljivom, pa sam dulje vrijeme s pažnjom i poštovanjem promatrao oronulu ljepoticu od sto i više ljeta, koju je usud ostavo u ovom gradu da je povremeno neki zaljubljenik, kao ja sada, mazi nježnim pogledima. Da je malo više ljubavi i poštovanja u (današnjim) ljudima, ne bi ona, zajedno sa svojim vagonima, izgledala kako izgleda. A izgleda jadno i žalosno. Ovo jadno i žalosno odnosi se više na ljude i današnje vrijeme koji to dopuštaju nego na nju samu.
Sedam sati je već odavno prošlo, pa je bilo krajnje vrijeme riješiti pitanje konaka. Izašli smo iz grada te nastavili voziti blagom uzbrdicom a potom istom takvom nizbrdicom. Pri šaltanju mi je prednji mjenjač previše gurnuo lanac, pa je on spao. Slijedila je kratka stanka i vraćanje nestašnog lanca na pravo mjesto. Ne bi se ovo moglo nazvati ni kvarom ni neugodnim, da nisam lijepo zasvinjio ruke crnim uljem s lanca. Posljedica mog nemara, jer mi se to ranijih dana događalo, no bijah lijen da ispravno podesim prednji mjenjač. Lijenost tog tipa je i sada bila prisutna, jer mi se nije dalo ljepotu puta remetiti tehničkim zahvatima. Problem sam privremeno riješio povećanom pažnjom i nježnošću pri prebacivanju lanca na najveći prednji lančanik.
I konačno dođosmo u te Turbe, ali pronalazak bazena je išao malo teže. Tek nakon trećeg zaustavljanja prolaznika (treća sreća) dobili smo željeni smjer u kojem da tražimo bazene, ali i informaciju da oni ne rade već 10-tak godina (!!). I stvarno na većem proširenju nađosmo ograđene betonske rupe, a oko njih zarasla trava. Odustali smo od njih (očigledno da je onaj koji nam ih je preporučio, zadnji put bio ovdje u svojoj daljnjoj mladosti). Nastavili smo tražiti alternativno rješenje, koje smo našli u povećoj livadi kraj katnice. Parkirali smo bicikle, pa sam otišao do navedene kuće i nakon predstavljanja domaćinu (tko smo, odakle smo i kuda idemo), upitao ga možemo li podići šator na livadi i tako prenoćiti.
„Možeš i kuću sagraditi ako hoćeš!“, bio je njegov odgovor, te smo, i formalno, riješili problem današnjeg noćenja. Našli smo mjesto, dalje od kuće, da jedni drugima ne smetamo i bliže potoku, te počeli sa gradnjom naše nastambe. Nakon podizanja šatora i večernje toalete u obližnjem grmu i potoku, sad je bio moj red kuhanja juhe. Iako me vuku pozitivna sjećanja iz mladih dana u vezi Švicarske juhe, ona od sinoć nam nije bila pretjerano zanimljiva, tako da smo je danas zamijenili krem juhom od gljiva. E, ova je bila tako dobra da smo i slijedećih večeri kuhali istu.
Nakon večere, pranja suđa i pripreme ležajeva, zavukli smo se u vreće i pri ugodnoj svježini utonuli u blaženi san.
DAN TREĆI
Mapu putovanja trećeg dana možete pogledati ovdje.
To što su Turbe dobrano preko 500 m nadmorske visine, pa nam je noć bila
dovoljno svježa, ali ipak ne i (pre)hladna, bio je razlog da smo
spavali „kao janjad“ ili „kao mala djeca“ ili „kao topovi“. Mirna i
tiha noć.
Probudivši se ujutro nešto prije 7 sati, fotićem sam ovjekovječio naš šator i okolinu. Uskoro je i Matej došao svijesti pa smo počeli pakovati stvari. Šator je izvana bio potpuno mokar, pa sam ga par puta rastresao i mokrog spakirao. Valjda će preživjeti do Jajca, pa nek' se tamo suši. Društvo pri pakiranju nam je pravio dostojanstveno oronuli stari vučjak kojem smo bili interesantni još od sinoć. No, tada je iz opreza bio udaljen 30-ak metara, a dok je trajalo raspremanje i večera, primakao se na 10-ak metara. Daljnje zbližavanje s nama odgodio je za ovo jutro, da bi sada bio od nas udaljen tek par pedalja. Pa iako je bio tako blizu, ipak je šutljivo, nježno i diskretno pazio da nam pri našem poslu ne smeta.
Naš nadglednik je pozorno pazio da li Matej sve radi po PS-u
Nakon izlaska na prilazni put do kuće našeg domaćina, koji (put, a ne
domaćin) je ostatak trase po kojoj je davno nekad išao ćiro, zastali
smo da još jednim snimkom pozdravimo ambijent koji nam je prošlu noć
učinio tako ugodnom.
Zatim smo otišli do centra mjesta, do trgovine, kupili logistiku za taj dan i složivši se o odgodi doručka, prije pola devet, po ugodnoj jutarnjoj hladovini krenuli put Komara. Da je taj dosta visoko, uvidjeli smo 3-4 km iza mjesta Turba, kada je cesta ozbiljno i uporno krenula uzbrdicom. Sunce je još dovoljno nisko, ostaci noćne svježine još se ne daju pred nailazećom vrelinom kakva će kasnije biti, hladovina dosta česta na cesti, mi odmorni, naspavani, vedri i čili, tako da smo veselo čavrljajući o svemu i svačemu malo vozili, malo gurali a malo se i odmarali, jednom riječju uživancija. Sa lijeve strane ceste, sve više i više ispod nas, je dolin(ic)a potoka, zato, valjda, što izvire ispod prijevoja Komar, nazvanog Komariščica. Uz potok povremeno se nazire, meni zanimljivija nego Mateju, ćirina trasa, koja se najbolje uočava ostacima portala mosta preko tog potoka.
Dolina
Komarščice sa ćirinom trasom i ostacima njegovog mosta preko Komarščice
(snimljeno sa suprotne strane nego prethodni snimak ćire)
Zajedno s cestom, zakrećemo desno prema šumovitim brdima, te tako
napuštamo dolinu i sve interesantno u njoj. Ne znam je li to osobina,
općenito, ljudske psihologije ili samo moje, no uvijek mi je posebno
zanimljivo voziti se cestom visoko iznad nečega i superiorno ga
promatrati – onako „s visine“.
Prvo smo naišli na reklamnu tablu za restoran Komar, a nakon 200 m i na
sam restoran kraj ceste, koji uspon zamjenjuje padom. Prijevoj! Iznenadili
smo se i sami kako smo do njega došli tako brzo. Za manje od 2 sata. A
još zbog ugodnog ambijenta i našeg unutarnjeg ugođaja ta dva sata su
jednostavno proletjela. Popeli smo se na Komar i bez doručka. Pih, taj
izvikani Komar je za nas prava sitnica.
Pokraj restorana našli smo zgodnu hladovin(ic)u i tu slijedećih sat i pol, odmarali (od uspona), doručkovali i opet odmarali (sad od doručka). Iako je bila sredina dana, valjda zbog velike nadmorske visine, izostala je bilo kakva vrućina - samo krajnje ugodna svježina. U vrelim ljetnim danima, planine su ljepše čak i od mora!
Pa, bio bi red da se krene. I krenusmo. Jedan od najljepših trenutaka ovog putovanja. Kad znaš da slijedi nešto prekrasno a to stvarno tako i bude. Iako je cesta magistralna, promet je bio minimalan, spust ne pretjerano strm, krivine dovoljno blage, tako da se, pored pažnje usmjerene na sigurnost vožnje, dosta našlo vremena i mogućnosti pružiti svim svojim čulima da uživanju daju nesputanog oduška.
Kako sada suhim riječima opisati nešto što se samo doživljavanjem može razumjeti!?
Prvo smo se spuštajući, s visine promatrali okolna brda pitajući se između kojih će se cesta provlačiti. Zatim smo postupno sve više tonuli između ona dva brda-sretnika koje je cesta izabrala. Provukli smo se ispod, ovaj put potpuno sačuvanog ćirinog mosta, da bi jedno vrijeme paralelno nastavili sa starom ćirinom trasom. Onda se cesta izravnala u strijelu i polako s malim padom odmarala naše ustreptale duše, da bi na kraju ugledali prve kuće Donjeg Vakufa. Našli smo hladovinu u samom centru mjesta i stali da se odmorimo od pretjeranog užitka pri spuštanju sa hladnim pivom, koje je bilo najskuplje tokom cijelog ovog putovanja (1,7 KM )(0,85€). Sad smo tek vidjeli koji smo raj gore na Komaru ostavili, jer ovdje u Vakufu je već bilo maksimalno vruće. To nas nije pretjerano zabrinjavalo, jer do Jajca nam je preostalo 30-tak km blago-blago-blagog spuštanja dolinom rijeke Vrbas. Pa iako je spust sa Komara iza nas, a sunce dobrano prži, nastavak vožnje nam je donio bitno više ugode i zadovoljstva nego ono drugo. Cesta je krivudala između zelenih brda, Vrbas nam je bio s lijeve strane, tako da nam je brdo s desne bilo nekad tako blizu, da se cesta ili podzidom branila od njega ili su njegovu padinu izravnali ostavivši nama s desne strane okomite stijene ili okomitu zemlju iz koje je izvirala iznutrica brda.
Desetak kilometara prije Jajca u mjestu Vinac stali smo na (još jedno) pivo. Skupili smo se u usku hladovinu zgrade od trgovine jer je na osunčanoj strani bilo pakleno vruće. Opet slično kao i dan prije kada je bolje lagano vozikati se na ravnoj cesti nego stajati na suncu. Pri vožnji ovom ljetnom vrućinom, povjetarac nastao zbog kretanja čini ju podnošljivom. Inače u ovom mjestu Vrbas se provlači kroz malu klisuru a cesta kroz tunel iznad kojeg su ostaci utvrde čija je namjera nekad bila kao i onoj od jučer u Vranduku – kontrola kretanja putem ispod sebe. No za razliku od one utvrde u Vranduku ova ovdje je bila prava ruina. I tako, pozdravivši iznad sebe oronulog svjedoka davne povijesti, provukli smo se ispod njega ravnim tunelom dužine 100-tinjak metara. Svaka budala ima svoje veselje, kaže izreka, a jedna od mojih malih, bedastih veselja je, još od djetinjstva , prolazak kroz tunel. Dok je drugima to koma, mrak, hladnoća, tjesnoća, buka, meni je to, eto, veselje. A naročito biciklom. Kao kakav-takav znak pameti, ipak prije prolaska kroz tunel uključujem i prednju i zadnju bljeskalicu na biciklu – „u tunelu, u sred mraka sija zvijezda … bljeskalica“.
Par kilometara pred Jajcem smo putovanje nastavili glanc novim asfaltom sa isto tako friškim crtama, pa je uz minimalni promet daljnja vožnja dobila dodatnu količinu užitka. Dolina kojom vozimo postaje sve uža i uža tako da nam s desne strane promiče okomita litica 5-6, a ponekad i više, metara visoka.
A taj grad Jajce je smješten na vrlo čudnom mjestu. Tabla sa znakom mjesta je postavljena u kakvoj-takvoj dolini, da bi se klisura Vrbasa sve više sužavala, cesta se polako penjala, pa prolaskom kroz tunel, na strmini s druge srane klisure Vrbasa bi ugledali grad. Do njega nam je valjalo preko mosta koji skokom gazele preskače ambis u čijem dnu se pjeni Vrbas.
Prešli smo preko mosta i ambisa i skrenuli odmah desno starom cestom prema starom dijelu grada. Zastali smo na vidikovcu sagrađenog još za vrijeme Austro-Ugarske s kojeg se vidi razlog lociranja grada baš na ovom mjestu – ušće Plive u Vrbas impresivnim vodopadom. Tadašnji dodatak inače velikoj impresiji pri promatranju vodopada je bio kontrast između modro bistre boje Plive i smeđkasto zamućene boje Vrbasa, te njihovo miješanje u svojevrsni gemišt.
Nastavili smo vožnju laganini, te prelaskom starog željeznog mosta preko Plive i prolaskom kroz gradska vrata starog grada, našli, meni od ranije znani, restoran „Biser“, te u debeloj hladovini debelih stabala sjeli i naručivši (a što drugo, nego) pivo i ćevape proslavljali praktični dolazak današnjem cilju. Bilo je nešto više od dva sata, broj današnjih kilometara nije bio posebno impresivan, no ugođaj hladovine, gužve mase ljudi, hrane i pića bio je neodoljiv tako da smo sjedili i uživali skoro sat i pol.
Sve što je lijepo, kratko traje, ma koliko dugo trajalo, pa smo se natjerali pokrenuti prema stvarnom današnjem cilju udaljenog još 6-7 km, auto kamp na Plivinim jezerima. Cesta je uska, srećom jednosmjerna, jer je, po izlasku iz grada , pola ceste pretvoreno u parkiralište a ovo sve zbog toga što je na obližnjim jezerima bila gradska plaža krcata kupačima. Impresije smo ostavili za kasnije a sada smo se probijali kroz gužvu auta, i ljudi do kampa.
Kamp, malo posjećen pa je izgledao veći nego što jest, nalazi se na ravnom proširenju a od Plive i njenih jezera ga razdvaja cesta. Našli smo mjesto u debeloj hladovini pored sanitarija, podigli šator, spremili stvari u njega, bicikle zaključali za stup, te krenuli u obilazak okoline. Došli smo do kratke rijeke koja putuje od jednog do drugog jezera i u kafiću lijepo smještenog kraj vode, popili prvo i posljednje pivo u birtiji na ovom putovanju. Iako smo mu rekli HLADNO pivo, valjda zbog gužve nam je donio pivo koje se nije stiglo ohladiti. Nastavili smo put stotinjak metara do glavne ovdašnje atrakcije – mlinice na Plivi. Desetak starih drvenih vodenica ispod i pokraj kojih žubori čista i prozirna voda. Raj za oči, a i zbog žubora potaka, i za uši. Uglavnom prekrasno. Šetali smo uokolo, svuda neki veseli potočići, malo dalje vidi se gornje jezero, iz koje istječe voda, a tamo dolje je donje u koje utječe, pa su se mlinice smjestile između. Drveća sa hladovinom , ljudi „od 7 do 77“ koji se sunčaju, kupaju, izležavaju, pijuckaju ili jeduckaju svuda uokolo. Pravi mali raj na zemlji. Ako mi u Hrvatskoj imamo Plitvička jezera, Bosanci onda imaju Plivina jezera. Barem meni, doživljaj ljepote je bio približan.
Vratili smo se do kampa, uzeli bicikle i krenuli u vožnju iza kampa uskom cestom uz jezero, diveći se prizorima vode, i šumovitih brda oko nje.
Nakon 2-3 km smo izašli na magistralnu cestu Mrkonjić Grad –Jajce, te skrenuli desno prema Jajcu. Ova se cesta penje iznad jezera, pružajući nam posebne položaje s kojima promatramo ljepotu Plivine doline. Obilazeći (i dalje s visine) naš kamp cesta se blagom nizbrdicom spušta put Jajca, dok s desne strane dolje promatramo gužvu kupača na brani jednog od jezera. Dolaskom do grada, skrenuli smo prema njegovom gornjem ulazu, te gurajući bicikle prošetali kroz prekrasnu staru jezgru.
Dolaskom do donjeg ulaza, koji smo prošli danas pri dolasku u grad, parkirali smo se u hladovini i naizmjenično, dok jedan „čuva“ bicikle drugi šeta do samih Plivinih vodopada.
Nakon što smo se nagledali grada i njegovih atrakcija, krenuli smo, danas već voženom, cestom do kampa, ali ovaj put, zbog nedostatka prtljage, vožnja je bila bitno ugodnija. Dolaskom u kamp priredili smo večeru o obliku duple doze juhe od gljiva, učinili večernju toaletu i s pridošlim mrakom utonuli u vreće, sretni i zadovoljni, punih utisaka koje ćemo kasnije raspoređivati i sređivati, utonuli u san snova.
DAN ČETVRTI
Mapu putovanja četvrtog dana možete pogledati ovdje.
Ustali smo oko 7 i oko sebe¸ ugledali tmurno i maglovito jutro. Nakon spremanja prtljage i plaćanja konaka na recepciji kampa (2 osobe 2 bicikla 1 šator = ukupno 40 KM (20€)), spuštali smo se kroz maglu, da bi tek kilometar prije grada magla izgubila duel sa suncem. Osunčani onim prekrasnim ljetnim jutrom, došli smo do velikog marketa na ulazu u grad te se opskrbili hranom i pićem za danas. Opet smo, kao i jučer, odgodili doručak, te onim skokom gazele od jučer preskočili Vrbas, i skrenuvši lijevo prateći putokaz prema Banja Luci. Dosta uska cesta, da bi se kitila epitetom magistralna, par stotina metara strmo se penjala uvis (kud uska, kud još i uzbrdo!?), da bi potom s lijeve strane ugledali proširenje koje ovdje vrši ulogu vidikovca, jer se ispod njega prostirao pogled na cijeli stari grad i okolicu. Taj stari grad se smjestio na brdu, a pojedine donje kuće su na okomitoj litici tek iznad Vrbasa. Stvarno, tko se sjeti grad postaviti na ovom mjestu !?
Jajce - panorama
Naša cesta je i dalje uska i dalje strma, a sada s naše desne strane
imamo kamenom zidani podzid duplo viši od nas. Preko puta ceste je ponor
od kojeg se cesta brani ne baš pouzdanim branikom. Sve ovo je dovoljno
uvjerljivo da se, srećom ne baš gusti, promet odvija polako i strpljivo.
Nakon 5 km zastajemo pogledati jedan od spomenika prošlog rata –
srušeni most preko Vrbasa, koji bi nam, da je u životu, bitno olakšao
putovanje jer bi izbjegli ovaj uski i strmi dio puta. Kilometar dalje
zastajemo na glavnom povodu ovog putovanja – svetište Sv. Ive u mjestu
Podmilačje.
Prije 40-tak godina, u doba priče iz uvoda ovog putovanja bila je sasvim
drugačija crkva. Ta je temeljito (i to u bukvalnom smislu riječi – do
temelja) srušena, da bi sagradili bitno manju crkvicu, navodno onakvu
kakva je postojala stoljećima dok je, u nekom drugom ratu, nisu srušili,
da bi ondašnji graditelji, za razliku od sadašnjih, bili stava
sagraditi veću i drugačiju. No, zbog sve većeg broja hodočasnika koji
raste iz godine u godinu, ovi sadašnji graditelji, u želji spajanja
starog i novog, pored (pra)stare sagraditi će i novu crkvu. I to kakvu!
Valjda zbog uspomena na sretno djetinjstvo (bar tako mi danas izgleda, iako u dobu tog djetinjstva možda i nisam imao osjećaj tolike sreće) meni, osobno, bez obzira na velebnost ove koja se gradi, ona od prije 20-ak i više godina izgleda ljepše.
Iako je prvobitna nakana obilaska ovog mjesta bila na dan Sv. Ive u šestom mjesecu, zbog već napomenutog razloga u obliku obilne kiše, put smo odgodili za ovakve dane kakvi su bili na ovom putovanju. Tako da smo jedne subote prije podne oko 10 sati, uz sunce koje svjetlošću obasjava sve oko nas, pa sve to izgleda svjetlije i ljepše nego što možda jest, a opet je još rano da vrućina zamjeni ugodnu svježinu, nas dvojica bili jedini posjetioci ovog svetišta. Kako se, vjerojatno, sva svetišta bilo koje vjere bore za što masovniji posjet između ostalog i mogućnošću primanja što većeg broja hodočasnika, tako su i na ovom iza male crkvice bile klupe sa nadstrešnicom, koje su po sunčanom vremenu pravile hladovinu. Tamo smo parkirali naše bicikle pa se razmilili po okolici, svatko na svoju stranu. Jako mi je bila ugodna ova tišina i mir i shvatih da sam stvarno sretan čovjek, ovaj put zbog činjenice da sam ovaj tren na ovo i ovakvo jutro ovde sam. Ali ne i usamljen.
Kakofonija kojekakvih misli mi je tutnjala glavom, ne iskristalizirajući nijednu konkretnu. Zauzet sređivanjem bure u glavi, primijetih tek kad sam ušao, da su me noge uvele u crkvicu. Smušeno i zbunjeno (Dased and confused – Led Zeppelin) stajao sam, eto, pred ciljem (ili jednog od ciljeva) ovog putovanja. Shvativši gdje sam, bura u glavi je dobila orkansku veličinu. Nisam mogao ni jednu misao u riječ pretvoriti. Sve je išlo u slikama, kao projekcija slajdova. Sjetio sam se i tog putovanja do ovog mjesta prije 44 godine, te kiše, hladnoće, gužve, frke … To prisjećanje izazvalo je munjevito izmjenjivanje slika iz mog života, kao neka kronologija tokom vremena. Osnovna škola, srednja škola, fakultet, zapošljavanje, začinjeno raznim crtama i crticama iz života, neke vesele, jer su tokom prohujalog vremena izblijedile loše, a pojačale se dobre strane, neke tužne, čiju tugu ni vrijeme nije moglo ublažiti, neke sjetne jer su se dogodile, a nisu morale… Na kraju tog putovanja kroz vrijeme pokušah stvoriti neki konkretni zaključak da je ipak (puno) više razloga da se smatram sretnim nego onim drugim čovjekom. Uz ostale titule koje sam uspio prišiti svome imenu, tu je titula Sina, titula Brata, titula Supruga, titula Oca obitelji, titula Prijatelja, titula Dobrog čovjeka, i na kraju, uz sve to, i titula Bicikliste i Suputnika na ovom putu. Duša mi je zadrhtala pod ugodnom težinom svih ovih životnih titula, te zaključih da je ondašnja molba moje majke upućena Svevišnjem za „pažnju i vođenje prema nejasnom cilju koji se jednostavno zove „pravim putem kroz život“ uslišana. Sve te neuhvatljive misli koje su mi letjele glavom sažeh u jedno malo, skromno, ali čvrsto, jako i konkretno - HVALA. Koje šapatom izgovorih i izađoh iz crkve.
Osim par radnika na izgradnji nove crkve, čiju smo prisutnost čuli iz daleka, i dalje smo bili sami. Došao je red i na doručak, pa smo na klupi u hladovini prostrli trpezu i sa pravim hedonističkim uživanjem polako prišli objedu, gdje smo između dva zalogaja ubacili po koju rečenicu. Zalogaj – rečenica –zalogaj – rečenica… Ipak je istina : sve izgleda ljepše ako se čovjek ne žuri.
Teškom mukom pri prekidu uživanja u ambijentu, zaključismo da je vrijeme da se krene, Spremili smo stvari, počistili tragove za sobom i krenuli s vožnjom. Za razliku od Mateja, ja sam znao kakav nas put očekuje, jer sam ovom cestom više puta (i biciklom) prošao. Da li je zbog toga meni bilo za mrvu bolje nego Mateju ili obratno, ne znam ali to i nije važno. Važno je ono što slijedi i to po ovako prekrasnom vremenu.
A prvo su litice oko ceste postajale okomitije, veće i bliže cesti. Sve više i više je siva boja litica potiskivala zelenilo raslinja, da na kraju za cestu od okomitih litica kanjona Vrbasa više nije bilo mjesta. Ovaj slijepi kut u kome se cesta našla riješili su prvo mostom preko rijeke koji vodi pravac na okomitu stijenu, a potom tunelom u njoj.
Sve to zajedno (barem meni) izgleda dojmivo i fantasično. Toliko dojmivo i fantastično, da se obavezno mora stati i sve to detaljno pregledati svim svojim čulima. Zbog visokih i okomitih litica na ovo mjesto sunce još nije osvanulo, tako da je, zbog od prošle noći ohlađenih stijena, bilo vrlo svježe. Dojam svježine je pojačavao tek mali komadičak plavog neba iznad nas, a i to malo je izgledalo da će nestati spajanjem litica iznad nas. Kao da treba tek tren da se okolne litice pokrenu te da nestanemo u njihovim dubinama. Ali se, jasno, nisu pokrenule. To samo iz nas izlaze neki strahovi uvjetovani nečim proživljenim tko zna čime i tko zna od kada. A stijene dostojanstveno stoje tu gdje jesu ravnodušne na dva sitna živa stvora (pa bili oni i biciklisti) i na njihove strahiće. One, stijene, imaju pametnija posla koja mi ne možemo dokučiti.
Prolaskom kroz tunel vozimo cestom koja je povremeno uklesana u stijenu. Tuneli, kratki, uglavnom neozidani se smjenjuju jedan za drugim. Promet nikakav, tako da se slobodno prepuštamo užicima. A oni su stvarno veliki, možda i najveći tokom ovog putovanja. Cesta se postupno penje od Vrbasa, dobiva na kvaliteti i širini. Tuneli koje prolazimo sada su lijepo ozidani. Posebna atrakcija je tunel/galerija „s pogledom“. S nama desne strane napravljeni su „prozori“ s kojih za trenutak vidimo Vrbas ovdje već ukroćen u početak akumulacije.
Početkom 80-ih prošlog stoljeća 10-ak km nizvodno u Bočačkoj klisuri je sagrađena brana i hidrocentrala. Zbog toga je stara cesta potopljena, te je valjalo sagraditi novu, po kojoj mi sada klizimo. Prešli smo ponovo na desnu stranu rijeke koja više liči na jezero. Jezero nije izgledalo baš prekrasno. Boja mu je bila više prljavo zelena nego kristalno modro plava, a po njemu je plivalo more plastičnih boca. Očigledno da u Bosni, za razliku od Hrvatske, plastične boce se ne otkupljuju. Šteta, i za boce i za jezero.
Opet uz pomoć mosta prelazimo na lijevu stranu vode, te prolazimo lijepo zdanje restorana koje kao da je teleportirano u ovaj ambijent bez znaka prisustva ljudi. Iza restorana je raskrižje, gdje se desno ide za Mrkonjić-Grad, a ravno bi mi nastavili za Banja Luku. No napretku daljnjeg našeg putovanja se ispijrečio policijski auto točno na pola ceste. Vidjevši ga, istovremeno me presječe strah u duši, da se nećemo valjda po ovoj vrućini zaobilaznim putem penjati do Mrkonjić-Grada. Došli smo do auta kraj kojeg se dosađivao policajac, i što umiljatijim glasom, punim nade, ali i zebnje, pitali možemo li nas dvojica, ovakvi kakvi jesmo s ovim čime jesmo, produžiti ravno.
„Kako da ne !? Samo naprijed!“, glasio je odgovor na, još do kraja neispitano, moje pitanje, tako da sam taj tren zbunjeno gledao i njega i put, da me Matej iza mene riječju „Čuo si ga, vozi!“ nije pokrenuo. I dalje zbunjen, nastavio sam vožnju. Nije mi bila jasna svrha tog auta i tog policajca kraj njega, kad nas je tako lako pustio. To moje traganje za odgovorom je moralo ustuknuti pred većim, ili bar bitnijim, problemom. A on je izgledao u obliku dosta strme i dosta duge uzbrdice. Toliko strme da je dio ceste za naš smjer dobio dodatnu prometnu traku za spora vozila, a toliko duge da joj se kraj nije nazirao. Podne je taman prošlo, uz cestu nigdje hlada, sunce je jutarnju svježinu odavno pobijedilo pa sada prži maksimalno, tako da je pri hodanju uzbrdo i guranju bicikala, iz nas počeo curiti znoj u potocima. Spas se pojavio u uskom pojasu hladovine nastao zbog činjenice da je cesta blago skrenula u desno omogućivši nam spas u obliku hlada. Nakon ohlađenja i okrijepe pićem, nastavili smo dalje. Dobar pri ovom pješačenju, pod pustinjskim uvjetima, bio nam je pogled s desne strane na kanjon i dolje ispod nas, jezero u njemu. Polako nam je postalo jasno da ovom uzbrdicom svladavamo brdo jer je u kanjonu jezero i za nas jednostavno nije bilo mjesta. Prelaskom tog brda obići ćemo i branu. A do vrha brda nema puno gledajući ga, ali prema puževoj brzini kojom se uzbrdo vučemo, kao pretovareni šleperi, izgleda da taj vrh nećemo dostići u ovom petogodišnjem planu.
Umjesto očajavanja, pustio sam mozak da putuje kud mu god bilo drago, tako da sam se iznenada „probudio“ iz te plovidbe po dnevnim snovima – na vrhu prijevoja. Na prijevoju, kao i na svakom vrhu, slijedi lagana kontemplacija. Pogotovo kad je na njemu benzinska stanica sa hladnim limenkama piva, i sa hladovinom u koju možemo smjestiti naše usijane glave a i ostatak isto tako usijanog tijela. Imali smo manje od 3 km uspona, što i nije nešto bog zna šta, ali sunce i strmina su učinili da tih 3 km posebno poštujemo. Nakon odmora slijedi nastavak, i kao poslije svakog odmora, nastavak koji unosi slatki nemir u duši i prije samog početka. A u nastavku imamo više od 5 km nizbrdice. Ova nelogičnost ( 3km uzbrdo a 5 nizbrdo) je posljedica dvije stvari koje su se udružile na ovom mjestu. Prvo: strmina nizbrdice je bitno manja nego strmina uzbrdice, i drugo: dobili smo dodatnu visinsku razliku zbog brane/hidrocentrale.
A vožnja tim spustom bila je pravi užitak. Široka cesta, vijugava, ali bez oštrih zavoja, promet nikakav, a baš s naše desne strane je jezero a kasnije, poslije brane, Vrbas. Spustivši se u malu dolinu u kojoj se smjestilo mjesto Bočac završili smo putovanje kroz Bočačku klisuru. Tek kilometar dalje uslijedila je druga od tri klisure koje nas dijele od Banja Luke – Grebenska klisura. Izašli smo, mada nismo primijetili kada, na staru cestu, koja je, za razliku od one nove, imala tu prednost da nema (većih) uspona, već se kao vodoravna ili s malom nizbrdicom provlači zajedno s Vrbasom kroz preostale dvije klisure. Sa desne strane nam je modro-zeleni, povremeno, pjenušavi Vrbas na kojemu nalazimo improvizirane drvene pristupe do same rijeke povodom natjecanja u raftingu od prošle godine.
Na mjestu prije doline u koju se smjestila Krupa na Vrbasu, tok su Vrbasa dvije okomite stijene suzile na dovoljnu širinu da se može preskočiti uskim čeličnim mostom. Voda, kao svaka tekućina što nam je poznato iz fizike, je nestlačiva, pa ako suzimo prostor kroz koji teče rijeka, voda mora dobiti na brzini da bi protok ostao stalan. Sad ću preći sa fizike na psihologiju, pa ću primijetiti da takva voda u tom suženom prostoru uz brzinu se i zlokobno pjeni, tako da, usprkos vrelini sunca, protrnemo od zebnje pomislivši što bi bilo s nama da slučajno (ne daj bože!) padnemo u to kakvo jest ispod mosta.
U Krupi na Vrbasu (opet) nađosmo hladovinu i (opet) popismo (opet) hladno pivo i (opet) nastavismo put. Ova dolina je bila mrvu duža od doline u koju se smjestio Bočac, ali bilo kako bilo, opet završi u klisuri, ovaj put u Zvečajskoj. I u njoj nam se sve razjasnilo. Taj dan, i to poslije podne, je na Vrbasu bilo međunarodno natjecanje u raftingu zbog kojeg je zatvoren promet na ovoj cesti kojom putujemo. Čak su na cesti bili postavljeni štandovi sa hranom i pićem. I zbog toga je promet bio nula (apsolutna što se tiče kamiona, a tek pokoji lokalni auto). I zbog tog nedostatka prometa naše putovanje ovim klisurama Vrbasa dobilo na dodatnoj kvaliteti i ugodi. Šta ćeš, bolje biti sretan neg' pametan!
Nakon prolaska zadnje klisure, pojavile su se prve kuće kao prigradska naselja Banja Luke. Broj kuća se postupno povećavao tako na smo na kraju došli i do (vele)gradske gužve u prometu. Prvo smo pronašli Kaštel, koji je praktično bio u centru grada, i koji čini dobro očuvanu staru utvrdu.
Potom smo u naj-naj-najužem centru jedva pronašli čevabdžinicu da probamo i te Banjalučke ćevape, koji nam, valjda od prevelikog očekivanja, i nisu bilo bog-zna-što. Nakon poduže potrage za trgovinom naletjeli smo na do sada najveći trgovački centar u kome smo se opskrbili, pored ostalog i s dvije vrećice juhe od gljiva (za 3 tanjura, kako je pisalo na vrećici – svakom po jedna vrećica), te sa dvolitrenom bocom hladnog „Jelen“ piva (2,2KM (1,1€). I još nam je ostalo riješiti problem konaka.
Na sjeveroistočnom ulazu u grad Banja Luke smješten je samostan Trapista. Tamo smo, na sličan način kao i u Žepču, zamolili za dozvolu noćenja, ali smo ovdje, za razliku od Žepča, podigli šator kraj replike stare drvene kućice-crkvice kakva je ovdje bila sagrađena prije par stoljeća. Dalje već po navici : raspremanje prtljage, podizanje šatora, priprema postelje, kuhanje juhe, večera, i priprema za san. Prilikom večernjeg objeda smo, kao i prošlih večeri, uključili mali tranzistorski radio prijemnik da poslušamo lokalne vijesti i važna zbivanja u okolini u kojoj se trenutno nalazimo. I tada smo čuli da će „naoblačenje sa zapada u toku noći i ujutro stići i u naše krajeve i donijeti kišu i zahlađenje“.
DAN PETI
Mapu putovanja petog dana možete pogledati ovdje.
Ta noć je stvarno bila nemirna i bez spokoja. Stalno sam očekivao
najavljeni potop, pa sam načuljivao uši ne bi li čuo nagovještaj oluje.
Dodatno veselje su nam činile komšije u obliku seoskih pasa lutalica.
Valjda su svojim komunikacijskim kanalima ovi bliže razglasili onim
danjim da su stigla dva biciklista, te se svi skupa (psi, a ne
biciklisti) pozivaju da svojim prisustvom uveličaju manifestaciju. A ta
se sastojala u porukama, stavovima, mišljenjima i ostalim opservacijma
koje mi dvonožci, ne razumjevajući pasji jezik, jednostavno nazivamo
lajanjem ( a taj glagol i mi ljudi, za nas ljude, nekad znamo
primijeniti). Prvo su ovi nama bliži nešto primijetili, pa su oni daljnji
to komentirali, onda su se ovi bliži nama još više pribižili te javili
ovim drugima kako to izgleda izbliza, i tako mic-po-mic, da bi na kraju
ovi bliži bili ni metar od šatora, te su ljutito i jaaako glasno onim
drugim detaljno i nadugačko nešto objašnjavali, pri čemu smo, mi u
šatoru, ako ne prije a sada zasigurno, brutalno probuđeni. Nakon šoka
zbog naglog buđenja, i smirivanja ritma naših srdaca, oportunistički smo
zaključili da je najpametnije – praviti se da spavamo. I ja sam zaspao,
čini mi se tek tren, kad se probudih vidjeh da dan dobrano potiskuje
noć. Bilo je 6 sati kad sam izašao van iz šatora da vidim situaciju a
ona je izgledala stvarno napeta – sa zapada je tutnjajući nailazilo
crnilo od oblaka. Brzo sam probudio Mateja, rekavši mu da imamo 10-ak
minuta ako želimo šatore i opremu spakirati suhe. Uslijedilo je
munjevito rušenje šatora i pakovanje opreme kao u ubrzanim nijemim
filmovima. Po završetku smo bicikle i opremu sklonili pod jednu od
streha stare drvene crkvice a sa prvim kapima kiše nas dvojica se
podvukli pod drugu strehu. Imali smo skoro dva pedlja nadstrešnice, pa
smo morali ponosno i uspravno stajati da nas voda s krova ne zakači, što
se ipak povremeno događalo, ako vjetar puhne u pravom smjeru te gurne
kišu na nas. I tako, stojimo nas dvojica uspravno k'o svijeće i uživamo
(ili bolje rečeno „uživamo“) u prirodnim ljepotama potopa. A potop je
trajao samo 40-tak minuta, iako nam ukočenima ispod strehe svaka ta
minuta od tih 40-tak imala je bar 120 sekundi, ako ne i cijelih 200.
Nakon pljuska kiša je postupno gubila na intenzitetu, te još dok nije
potpuno stala, spremili smo bicikle i krenuli.
Kao da smo vozili potpuno drugom planetom za razliku od prethodnih dana. Oblačno, tmurno mokro, vlažno dakle ništa od svjetlog, sunčanog, suhog i vrućeg, kako je bilo do jučer. No, ipak nismo očajavali, naprotiv, ionako ovaj dan je čisti povratak kući bez neke egzotike, pa prija to raditi i po svježini. Kao i prethodnih dana, vožnju smo započeli bez doručka, odgodivši ga za neku bolju priliku. Neočekivano je takvo što najavila ponovna kiša. Ne želeći na ovom putovanju osjetiti pokisnuće do gole kože, skrenuli smo u dvorište prve kuće i sklonili se pod krov nečeg što objedinjava i garažu, i radionicu, i drvarnicu, a vjerojatno za vrijeme onih vrućih dojučerašnjih dana, i ljetnu kuhinju. Prvo smo 5-6 minuta stajali i ponovo promatrali ljepotu dinamike kišnih kapi, da bi se Metej sjetio doručka. Stol smo već imali kraj sebe pa smo raširili trpezu i započeli gozbu. Završili smo je taman kad je i onaj gore zavrnuo pipu, pa je i kiša prestala. Zahvalivši se domaćici, koja je s djecom bila u kući, na domaćinstvu, nastavili smo vožnju. Taj dan kiša više nije padala.
Cesta je bila raskošno široka, promet nikakav, krivine blage tako da je stvarno bilo ugodno voziti. Između Laktaša, gdje smo napustili cestu koja vodi od Banja Luke na sjever, skrenuvši desno prema Prnjavoru, u tih 30-ak km imali smo dva prijevoja, prvi sa manje od 3 a drugi sa više od 4 km uzbrdice ( a valjda otprilike i s toliko nizbrdice). Iako smo uzbrdice (uglavnom) pješačili gurajući bicikle, ta brda oko nas su bila blaga i pitoma u odnosu na stjenovitu okolicu od jučer. A sela kroz koja smo prolazili bila su tipična za ovo podneblje skoro sve do Save (uključujući i moj rodni kraj udaljen 40-ak km), što znači da su kuće razbacane kud-koja, tako da minimalni broj kuća zauzima maksimalnu površinu. A to je valjda posljedica težnje da se s kućom bude što bliže svojim njivama a ne svojim komšijama.
Dobro došli u Prnjavor
U centar Prnjavora nismo ulazili, ali smo svratili u isti supermarket
kao u Doboju gdje smo se častili istim pivom iste kvalitete i cijene –
dakle najjeftinije na ovom putu. Pijuckajući pivo promatrali smo okolne
građevine koje su predstavljale poslovne prostore i/ili stambene zgrade
niknute u zadnje vrijeme od strane novopečenih poduzetnika. Put smo
nastavili laganom kratkom nizbrdicom, te prošavši i zadnje kuće
Prnjavora, vozeći dosadnom beskonačnom ravnicom. Uz cestu se, prvo s
lijeve strane, a kasnije s desne, prostirala ogromna vodena površina
ribnjaka. Tek pred Derventu, malo smo se igrali s rijekom Ukrinom s
desne strane , onda par puta gore-dolje i konačno Derventa.
Kako nam je volja za radoznalim razgledanjem okoline zamjenjena željom
što ranijeg okončanja puta, do čijeg kraja nam je ostalo još 30-ak km,
Derventu smo zaobišli zaobilaznicom, tek na usputnom SKC Derventa
(Sportsko kulturnom centru, valjda!?) popili zadnju pijaču do kuće.
Ipak, još malo mladalačkog duha je ostalo u nama, pa smo u Žeravcu
(10-ak km iza Dervente) skrenuli sa glavne, a i dosta prometne, ceste te
nastavili uskim asfaltnim putem bez prometa koji je postajao sve uži i
uži (put, a ne promet). Na kraju je nestalo i kuća okolnih i asfalta, a
put se pretvorio u uski sokačić duboko u zelenom klancu okolnog
raslinja. Spokoj i mojoj i Matejevoj duši (čiji je mir poljuljan zebnjom
neizvjesne budućnosti, nastavimo li dalje) davala je činjenica da sam
ovim putem već više puta prolazio, pa umjesto zebnje, duše su nam dobile
dodatnu dozu avanturizma.
I na kraju smo stigli do više uzastopnih sela Bosanske Posavine sa najekstremnijim ostacima prošlog rata. Prolazimo pustom asfaltiranom cestom, gdje ni na cesti a ni oko nje nema žive duše, svuda korov i šikara i dobrano porušene kuće. Područje gdje „tišina pritišće“.
Na magistralnu cestu Brod – Derventa kojom smo prošli u suprotnom smjeru prije pet dana, izašli smo dva kilometra prije Bosanskog Broda. Umjesto skretanja u taj grad, produžili smo ravno do graničnog prijelaza, gdje smo elegantno-bezobrazno zaobišli kolonu vozila i preko Savskog mosta ušli u Slavonski Brod. Još nam je trebalo preći oko 5 km kroz grad do mog dragog punca i još draže mi punice gdje su oni, uz pomoć moje (da se punac i punica ne ljute, ali ipak najdraže) životne suputnice već pripremili roštilj za dobrodošlicu putnika/ biciklista. I hladno pivo, naravno.
The End
Da sad pretjerano ne pretačem o nekoj katarzi (koja se može svesti na „ako vam se vozi, vozite, bez obaziranja ima li to smisla ili ne“) samo kratka napomena čisto ekonomske prirode. Cijeli put je koštao 115KM (58€) po osobi. Meni se to čini dovoljno da bih trošak nazvao skromnim, iako nismo štedjeli ni u iću ni u piću. Samo se nismo bahato razbacivali.
Sve ovo opisano i doživljeno na ovom putovanju posvećujem mamama koje su od Svevišnjeg dobile poseban životni križ u obliku potomstva za koje, na žalost, nisu mogle reći da je rođeno „živo i zdravo“, a naročito majci s početka ove priče, koja je pola godine ranije nego je ovo putovanje ostvareno otišla Njemu na istinu ostavivši svoje brige i strepnje (prema svom sinu prvencu, i autoru ovih redova, kao i prema ostaloj svojoj djeci) do kraja neodbrinjene i neodstrepnjene. Pa ipak sam siguran da sada, kada odozgo konačno ima potpuni uvid nad svojim potomstvom, na usnama joj zaigra tihi osmejak zadovoljstva nad uspješno obavljenim poslom ovozemaljskog života.
Prvobitno objavljeno 17. 11. 2010.
Sad, kad ste došli do kraja s čitanjem, mnogo slika s malo teksta možete pogledati :
- za prvi dan vožnje ovdje.
- za drugi dan vožnje ovdje.
- za treći dan vožnje ovdje.
- za četvrti dan vožnje ovdje.
- za peti dan vožnje ovdje.
Nema komentara:
Objavi komentar