Oko Psunja 2012

 Ako Vam se ne da čitati, ove, i ostale, slike ovog putovanja možete pogledati ovdje.

Mapu ovog putovanja možete pogledati ovdje.

 
Evo, dočekao sam i jedanaesti mjesec u godini da bih krenuo sa opisivanjem zbivanja/događanja koja su pratila moj bicikl preko sezone proljeće-ljeto kada se više vozi a manje priča/piše o vožnji. Život pritišće i melje, tako da pozitivnih i ugodnih razloga za ovakvo kasno započinjanje sa pisanjem baš i nema. Čak što više, ovogodišnja sezona vožnje, u usporedbi sa nekima ranijih, bijaše skromna i (skoro pa) mršava. Ipak, obzirom da se ponekad upornost, preživjevši preobražaj u tvrdoglavost (pa čak i u njeni ekstremi oblik -zadrtost) ponekad smatra pozitivnom osobinom, tako sam, usprkos situaciji, neke vožnjice, pa čak i vožnje, ipak ostvario.
Pored svih ostalih razloga razno-razne prirode koji su se svojski trudili da se okanim ćorava posla u obliku bicikliranja po stare dane, pa da tiho i polako trunem, jedan je bio poseban i dostojan njegovog spominjanja na početku ove priče.
Osobina rokera u srcu i duši, zaostala i još uvijek, u punoj mjeri, očuvana osobina od mladih dana, ove je godine svoj vrhunac pokazala i u tjelesnom obliku. Iako već godinama živim sa spoznajom da u sebi nosim posebnog životnog suputnika u obliku bubrežnog kamena, spomenuti suputnik je, do ove godine, nastojao ne remetiti životni tok svog nosioca.
Tako smo skupa, u posebnoj simbiozi, obilazili sva moguća brda i doline, sve moguće prijevoje i sve ostalo što bicikl i njegovog vozača prati.
No, ove godine mu je postalo tijesno u njegovoj nastambi (iako je živio kao bubreg u loju), pa je odlučio malo prošetati i, ako je to moguće, ugledati svjetlost dana. Nije baš bio brz, a pogotovo na munjevit, pa mu je za taj put dužine manje od pola metra, bilo potrebno skoro četiri mjeseca. Nije bilo nikakve komunikacije između navedenog kamena i njegovog nosioca, tako da sam u ta četiri mjeseca pretrpio razno-raznih problema, tegoba, pa i bolova.
Uz sav respekt prema modernoj medicini, u ovom konkretnom, mome slučaju nije pokazala pretjeranu odlučnost i preciznost. Te može biti ovo, te može biti ono. Uglavnom, Pero trpaj u sebi ove, pa one antibiotike, pij čajeve, čuvaj se topline i hladnoće, čuvaj se svega i svačega (a i moli se Bogu, ako misliš da pomaže).
Malo po malo sam tonuo u zbunjeno stanje ni zdravlja ni bolesti, s posebnim naglaskom na ovo drugo naročito u slučajevima kad je spomenuti moj suputnik odluči malo ubrzati svoje putovanje. Vuklo se to, dakle od kraja travnja da bi početkom srpnja uz povišenu temperaturu i dehidraciju dobio besplatno ljetovanje u obliku sedmodnevnog punog pansiona u Županijskoj bolnici u Požegi. Eto, neki na moru, neki u planinama, a ja odoh na ljetovanje u bolnicu. Kad mi se stanje primirilo poslaše me kući sa konstatacijom da sam zakrpan pa da nastavim sa ustaljenim terapijama koje mi to stanje, još od proljeća, bitno ne mijenjaju.
Kako to već biva u pričama, kad sam već postajao očajan, jer pola ljeta već prohujalo a ja sa samim sobom nikada na zelenu granu, pri jednom mokrenju van izleti ON -12mm dugačak i 5 mm širok.

Rock Me, Baby! (Iako je na slici iz više dijelova, iz bubrega mi je izašao u jednom komadu)

Od tog trenutka, ali bukvalno od tog trenutka, postadoh zdrav čovjek (barem tjelesnog zdravlja što se tiče, jer ono mentalno zdravlje je već teže i složenije definirati).
I na kraju te rokerske sage mogu zaključiti da je najveći paradoks što nemam prava ni osnove buniti se za teško preživljivih (a što se biciklizma tiče, čak i propalih) tri mjeseca, već trebam biti sretan i zahvalan dragom Bogu što mi je koncentriranu akutnu agoniju bubrežnih bolova nastalih zbog kamena raširio na tri mjeseca stalnih, ali tihih problema u kronične, ali podnošljive bolove. Nisam ni znao koliko sam sretan.
I sam kad sam konačno onaj stari, idem spasiti što se spasiti može, pa ostatak ljeta provesti pokoju vožnjicu.
Za rehabilitaciju i duše i tijela odlučio sam, na početku ostatka ljeta, odvesti znani standard koji biva odvezen svake godine barem jedanput, a to je obilazak Psunja. Ovo obilazak ne znači voziti PO Psunju, nego voziti OKOLO Psunja. Konkretno to znači slijedeće: Požega – Nova Gradiška – Okučani – Lipik – Pakrac – Požega. Sve to skupa zbroji 125 km i, ako se žurim, sati se skupi osam, a ako idem s noge na nogu, zastajući i tu i tamo i svuda gdje mi je zanimljivo, potrošim (ponekad i) preko 10 sati.
Do Brestovca, nekih 6 km od Požege, vozim istom cestom kojom ću se vratiti, a u navedenom mjestu produžim ravno prema Novoj Gradiški, pogledom pozdravivši desno skretanje prema Pakracu od kuda ću se vratiti u (kasnim) popodnevnim satima. 

Raskrižje u Brestovcu. Kojim životnim putem dalje krenuti !?

 Slijedećih 10-tak km cesta vijuga zapadnim dijelom Požeške doline blago se penjući, da bi, uz istovjetno vijuganje, nastavila pojačanom uzbrdicom. Iako pojačana, uzbrdica nije nekih bijesnih postotaka, tako da je lako savladiva i vožnjom na biciklu. Sa desne strane ostavljam, sve više dolje ispod sebe, najzapadnije dijelove navedene Požeške doline.
Posebnu pažnju, koja me je natjerala da se zaustavim, privukli su mi oronula i ostarjela stabla kruške koja već odavno polako, ali sigurno gube dvoboj sa imelom. A i ta pobjeda imele će na kraju biti Pirova pobjeda jer sa konačnom smrću stabla umire i imela.

Sumrak života jedne kruške

Još uvijek je (relativno) rano jutro, a obzirom da me put vodi ka zapadu, okrenuvši se ugledah vijugavu asfaltnu stazu pređene ceste. Pogled unazad dovoljno govori o blagosti, a ujedno i o zanimljivosti upravo prijeđenog puta.

Osunčana cesta

Tek par stotina metara dalje od jadnih stabala kruške je prijevoj. Pa iako nije nebom pod oblacima, tek 295 metara nad morem (Požega 165 mnm), ipak je prijevoj, pa kao takav zaslužuje svu pažnju i poštovanje koje mu pripada. To znači slijedi pauza, smirivane duha i tijela, kontemplacija u obliku skeniranja okoline (cijelih 360° i po horizontali i po vertikali), da bi se potom prepustili užitku nizbrdice.

Pogled sa prijevoja odakle dođoh…

… i kamo krenuh

Odmah iza prijevoja cesta se strmo spušta ostavljajući seli Baničevac sa lijeve strane. Ta strmina ne traje dugo, tek da prođem selo, pa se nastavlja nizbrdicom taman toliko da se bez okretanja pedala može punom dušom guštati u vijugavoj vožnji pri nekih 25-30 km/h.

Gušti su gušti

Pri tom blagom spustu okolo šuma kroz koju se cesta, uspješno, provlači. Taj spust traje 2-3 km, da bi cesta prešla u ravnicu i vijugavo stigla do Cernika. Kroz Cernik opet slijedi blaga nizbrdica. Sa lijeve strane ceste je red kuća a sa desne potok Šumetlica sa brvnom preko njega egzotičnog imena Most Mladosti.

Arhitektonsko čudo niskogradnje ponosnog imena

Grad Nova Gradiška, iako nije županijsko središte, ima ono što Požega nema, iako jest županijsko središte – biciklističku stazu. Lijepo označenu prometnim znakom i od ostalog dijela kolovoza odvojena žutom crtom. Dodatnu milinu pri vožnji tom stazom činila je blaga nizbrdica, pa je užitak vožnje bio mješavina guštanja (blage, ali ipak) nizbrdice i sigurnosti radi vožnje dijelom kolovoza rezerviran samo za nas dvojicu – mene i bicikl.

Grad koji se ponosi s biciklističkom stazom

Oni koji su čitali moje ranije putopise, sjetit će se da me je kod ovog grada dojmilo kako su zgodno i jednostavno riješili pješačku zonu – jednostavno su glavnu ulicu u užem centru zatvorili za promet i lijepo je dotjerali i ušminkali za promet cipelama. Po tko zna koji put me to impresioniralo, toliko da sam dojam htio foto-aparatom zabilježiti. E sad, slučajnost ili ne, u kadar mi je uletjela grlica u želji da bude zabilježena kao dodatni detalj Novogradiškog korza. Posebno mi je zanimljiva gracija oblika tijela ptice u letu, sve u cilju što manjeg otpora zraka. 

Pozdrav iz niskog leta

Daljnje putovanje me vodi prema zapadu do 16-tak km udaljenih Okučana. Do tog mjesta prolazim red sela na čijim su kućama još uvijek znakovi prošlog rata. Najimpresivniji od tih znakova su u selu Medari na seoskoj crkvi i do nje na zgradi seoske škole. Oba ta građevinska objekta su pozamašnih godina, te umjesto da se obnove i svojim mladalačkim izgledom u starosti svjedoče o kulturi starih dana ovog kraja, ovako oštećene svjedoče o onoj drugoj strane kulture – nekulturi. 

 Ostaci crkve 

Izgleda da se u davna vremena učenje više cijenilo nego danas

Posegnuvši za svojom arhivom pronašao sam jedan ljubopitljivi pogled seoske ljepotice meni upućen pri proputovanju ovim krajevima. Možda će se čitalac ovih redova nasmiješiti vidjevši slijedeću fotografiju, ali se meni čini da je domaćih životinja, pa i ovih gorostasnih, u našim selima sve manje i manje. Ako ih i ima one su zatvorene na mega-farmama, dok ih je ovakvih, na širokom prostoru njive, bitno manje. 

Ljubopitljivi pogled zanosne ljepotice

Nisam stručnjak za imena mjesta, čak i ne znam kako se zove struka koja se time bavi, ali u svojim putovanjima sam nailazio na mjesta svakakvih imena. Neka su smiješna, neka zanimljiva, a neka zbunjujuće čudna. Pretpostavljam da životne nedaće kao i veselja i radosti ne ovise o imenu mjesta u kojemu se događaju, no radoznalost me vuče da si postavim pitanje kakvi su radost i veselje u Smrtićima. Stvarno čudno ime mjesta prebivališta.

Selo jezivog imena

 Dolaskom do Okučana zastajem na duži odmor. Demografska struktura sela nakon prošlog rata je bitno promijenjena pa u skladu s njom je i novosagrađena crkva. Obzirom da je novijeg datuma, meni osobno, izgleda sasvim dobro, čak i monumentalno, obzirom kako znaju pretjerivati sa „modernom-arhitekturom-sakralnih-objekata“.

Raskošno zdanje koje dominira Okučanima

Odmah do crkve je neka vrst spome(nik)a na egzodus ljudi sa druge strane rijeke Save u vrijeme prošlog rata koji podsjeća da je u 26 dana prevoženo preko save 25000 ljudi protjeranih iz svojih kuća u prošlom ratu. Dakle tisuću dnevno. ili bolje rečeno noćno, jer se prijevoz obavljao uglavnom noću.

Tek s jednom najlon vrećicom, pod okriljem noći, stiješnjeni u ovom čamcu napuštali su svoj dom odlazeći u dugu mračnu noć…

Od Okučana put me sada vodi prema sjeveru gdje me željno očekuje prijevoj Bijela Stijena prije nego do Lipika dođem. Do tog grada je još puno i kilometara i truda, iako ovo na izlasku iz Okučana i nije tako strašno. Zanimljivost imena mjesta kroz koje prolazim mi dodatno olakšava putovanje. Tako, na primjer, je i mjesto Cage. Ne znam da li ima veze sa kavezom kako bi brzopleto preveli mi koji mislimo da nešto Engleskog znamo.

Još jedan prilog zbirci mjesta čudnog imena

Iza sela Benkovac, nastaje prava uzbrdica koju, ovisno o raspoloženju, nekad prevozim a nekad propješačim. Ovaj put je bilo on prvo, što znači da se prijenosnici na biciklu stavljaju ne u prvu, već u najprviju „brzinu“. Uz uzbrdicu putujem munjevitih 8-9 km/h tražeći po okolnim pejzažima, a ako ne tamo onda po pretincima pamćenja, razlog kojim okupiram um da razmišlja što dalje od ovog znojavog, zadihanog, sporog i monotonog penjanja.
 

Pred početak „prave“ uzbrdice

Jedan od načina skidanja suvišnih kila – znojenje na uzbrdici

Razmišljajući o svemu i svačemu prolazim pored table mjesta koja mi želi dobrodošlicu u Bijelu Stijenu. To ne znači da je vrh prijevoja blizu. Naprotiv! Tek sam na pola puta. Mjesto, ili selo, Bijela Stijena je zmijoliko smješteno uz put na južnim obroncima prijevoja tako da u nastavku puta imam iste postotke uzbrdice, ali drugo društvo. Dok mi tijelo stenje i znoji, mentalnu aktivnost mi zaokupljaju kuće i okućnice ovog sela smještenog u mirnoj zavjetrini suvremene mahnitosti. Ljudi ovdje imaju vremena i za iskazivanje zanimljivog smisla za estetiku u obliku fasade, inače simpatično skromne kuć(ic)e. 

Umjetnički izražaj u Bijelim stijenama

Kojih stotinjak metara prije prijevoja, a nakon napuštanja i posljednje kuće, vegetacija oko ceste, inače bujna, dobije napad samilosti i suosjećanja prema putnicima koji se pentraju uzbrdicom, pa se diskretno skloni da tom putnicima predoči svu ljepotu Psunja i okolice. Razlog da se stane iako nije prijevoj. Nema veze, ovdje ću stati radi utiska a na prijevoju radi odmora.

Onaj kojeg danas obilazim – Psunj

Na prijevoju ništa posebno, osim motela na čijoj se terasi nalazi jedan, dva pa čak i tri gosta, iako je terasa deset puta većeg kapaciteta. Ali ima debele borove hladovine zanimljive ne samo po stupnju nedostatka sunčevih zraka već i zbog mirisa bora (ili već nečeg crnogoričnog – što god bilo, bilo je ugodno za odmor).
Južni dio prijevoja Bijela Stijena, ovaj koji sam upravo prošao, zadržao je trasu kakva je bila i stotinjak godina ranije, samo je dobio asfaltno ruho. To znači da uzbrdica nije stalna,nego je svakih par stotina metara izravnava u (vodo)ravnih pedesetak metara, da bi potom opet krenula uzbrdo. Razlog ovakvoj konfiguraciji je bio u konjskoj zaprezi koja je pripadnike gornjeg dijela društvenog staleža vozila sa željezničkog kolodvora u Okučanima prema toplicama u Lipiku gdje se nalazila nada za izlječenje njihovih tjelesnih, pa i duševnih, rana.
Osim konjima, takva konfiguracija ceste na usponu odgovara i biciklistima, pa sam imao prilike doći do daha i smiriti srce tokom vožnje na onim (vodo)ravnim dionicama. Nakon ove analize ceste, ne mogu se oteti utisku da pri vožnji na uzbrdici neke bitne razlike između konja i bicikliste nema.
Zlobnici bi rekli da to ne važi samo za uzbrdice.
Sjeverni dio prijevoja, ovaj kojim se trebam spustiti u Lipik, je doživio potpunu rekonstrukciju, pa je prilagođen modern(ij)im kočijama sa puno više konja i sa benzinom ili Diesel gorivom kao hranom umjesto sijena i zobi (oni gore već spomenuti zlobnici bi broju konja dodali još jednog – onog za upravljačem). Ta prilagodba ceste je u obliku blagog, ali stalnog uspona i blagim krivinama, tak da je pravi gušt i milina spuštati se biciklom. Novi način cestogradnje, zbog blažeg uspona, zahtjeva dužu cestu, što biciklistu koji se spušta nije nikakav problem.
Naprotiv!
Radi temeljitog proučavanja ceste i krajolika, znao sam ovaj krug odvoziti i u suprotnom smjeru, te na kraju, ipak, zaključio da je ovaj smjer, opisan u ovoj priči, ipak bolji. Lakše mi se popeti strmijom , ali kraćom uzbrdicom, a ujedno mi je i veći gušt spuštati se blažom, ali dužom nizbrdicom.

Guštanje nizbrdice

U tom spuštanju nizbrdica postupno gubi na intenzitetu, da bi u mjestu Donji Čaglić prešla u blagu uzbrdicu i trajanju od nekih pola kilometra. Valjda postiđena što se izgubila, nizbrdica se nakon tog mjesta javi u svom dosta velikom iznosu, pa se zbog nje cesta strmoglavi u dolinu u kojoj se nazire Lipik.

Dolina s Lipikom

Nakon dobrodošlice u obliku table grad Lipika i prolaska par prigradskih kuća, prelazim tračnice željezničke pruge sa pogledom na lijevo prema lijepo obnovljenom željezničkom kolodvoru. Bilo je frke sa ovom prugom jer se pričalo o njenom ukidanju, ali po sjajnoj gornjoj površini tračnica zaključujem da vlakovi (još uvijek) voze, mada samo do Daruvara. Nastavak prema Pčeliću i Virovitici tračnice nesmetano nagriza hrđa.
 

Dotjerana ljepotica željezničkog kolodvora u Lipiku

Uglancana površina tračnica svjedoči o željezničkom životu

Ulaskom u uži centar Lipika promatram raskošne vile građene još u doba Austro-Ugara gdje su odsjedala gore navedena gospoda koja su spomenutim kočijama dolazili na liječenje u toplice. Neke od tih vila, koje su kako-tako preživljavale dane socijalističke Jugoslavije, u prošlom radu su definitivno dotučene.
 

Tiho umiranje jedne vile

 Druge su imale više sreće pa ih je zahvatio spasonosni vihor poslijeratne obnove. Tako su, i za svoje pojmove, posve neočekivano zasjale punim sjajem mladalačke raskoši.

Vila koja je imala više sreće

Obnova je zahvatila i gradsku vijećnicu čiji sjaj, zajedno sa obnovljenim vilama, svjedoči o nekom drugom, ipak bih rekao, svjetlijem i optimističnijem razdoblju u životu ovog grada od ovoga danas.
 

Vijećnica grada Lipika

Turoban osjećaj današnjice, osim vila u samrtnom hropcu, dao mi je zatvoreni gradski bazen. Zatvoren u polovini ovog (pre)dugog i (pre)toplog ljeta. 

Bazeni presušili u pol ljeta

U vrijeme „one“ države, dakle prije devedesetih, u jednom sam navratu, došavši biciklom do Lipika, uživao u luksuzu raskošnog osvježenja kupajući se u ovom bazenu. Iako je, kao i danas imao više bazena, od onog najmanjeg za malu djecu, do onog najvećeg, za samouvjerene plivače, nije bio tako dotjeran kao danas. Ali je imao kupače.
A sada vidim lijepo i nedavno uređen bazen ali bez vode i kupača.
Do ovih bazena turobnog izgleda od onih vila dolazi se prolaskom kroz park sa stoljetnim stablima i debelom hladovinom. U nekim drugim vremenima šetnja bi kroz ovakav park bila i melem na dušu pored blagodati za tijelo, no turobna atmosfera i depresivni ugođaj, započet razrušenim vilama, pored napuštenog bazena proširio sa i na park.
Uz sav taj ugođaj imao sam osjećaj oplakivanja vedre i svijetle mladosti koja je nepovratno prošla ostavivši za sobom sivilo turobne starosti kao stanje poslije života a prije smrti.
Svjetlo na kraju tunela koje pokušava razbiti depresivnost čine raskoš obnovljenih objekata. Pored već spomenute gradske vijećnice tu je raskošno sačinjen izvor Lipičkog studenca. U jednom od ranijih obilazaka ovog mjesta i taj izvor je bio jedan od kamenčića u mozaiku samrtne depresivnosti, da bi ga obnovom vratili iz mrtvih u najbolje mogućem sjaju.

Izvor Lipičkog Studenca, nakon obnove, danas…

…i prije restauracije, 2004 godine

 Voda koja curi iz izvora suprotno imenu Lipički Studenac nije uopće studena, čak naprotiv, topla je pa bi bila bolja za kupanje nego za gašenje žeđi.

 Mjesto izviranja Studenca danas… 

…i prije osam godina (dremuckavi starac se izvrsno uklopio u kompoziciju slike, iako se tu slučajno zatekao)

Popeo sam se stepenicama na neku vrstu natkrivenog atrija iznad izvora. Pored raskošnog cvijeća u saksijama svuda okolo stranica oktogona u čijem je obliku rađen atrij, na gornjoj platformi su smještene klupe da putnik-namjernik odmori i dušu i tijelo promatrajući okolinu iz hladovine.
 

Ne samo da su ga lijepo dotjerali, već su i cvijeće postavili

Predivno mjesto za predah

Na žalost, slika koju taj umorni putnik ima na raspolaganju gledati sa tog atrija nije potpuno opuštajuća i blagog djelovanja. Pored prizora ugodnih oku, zamijetiti će tragova prošlog rata u obliku devastiranog dijela bolnice za rehabilitaciju, odnosno zgrade termalnog lječilišta.
 

U očekivanju obnove

 Pomalo se privikavam na osnovnu crtu Lipika koja me prati stalno od mog dolaska u ovaj grad, a to je suprotnost. Uz razrušenost, rame uz rame stoji obnova, pa kao da potpomažu jedna drugoj da se promatrajući raskošnost obnovljenog shvati sva strahota razrušenosti, a istovremeno da se uz svu tu bezobzirnost rušenja shvati sva ljepota ponovnog života obnovljenog. Tako uz onaj prizor promatran sa atrija stoji novoobnovljena zgrada lječilišta.

Obnovljeno, i sada je u najljepšoj raskoši

Ono što je bilo najljepše i najraskošnije u Lipiku, pa je možda baš i zato sa posebnom pažnjom razarano u prošlom ratu, bilo je zdanje pod imenom Kursalon. Sada su improvizirano zaštitili od danjeg propadanja u nadi početka obnove jednog lijepog dana. Pridružujem se tom nadanju prizivajući iz sjećanja predratni izgled.

Posuđeno sa http://www.skyscrapercity.com/showthread.php?t=1155563&page=2

Kursalon danas u očekivanju boljih dana

 Dah obnove je zahvatio i katoličku crkvu koja je imala prostora raskošno se raširiti svojim velebnim stepenicama.

Crkva u Lipiku

U mješavini prestravljenosti nad porušenim i oduševljenosti obnovljenim moja duša je osjetila signal tijela koji joj je javljao da je umoran i – gladan. Ili kraće rečeno bilo je vrijeme da duh svoj spustim na prizemlje rješavajući, tako prozaičan ali ipak od takvog krucijalnog značenja, problem gladi. Unazad par godina primijećen je jedan ugodni restoran u Lipiku sa raskošnom hladovinom na terasi gdje se obavezno svrati na klasiku – pica i pivo.
 

Autoportret Lipički

To je vrijeme za pravi odmor i duše i tijela, bez nekih velikih razmišljanja, osluškujući duh grada što lebdi oko mene u obliku ugodnog povjetarca u hladovini koji mi istovremeno donosi miris grada na pladanj. To je, isto tako, vrijeme da jednostavnom SMS porukom „Lipik“ putem mobitela javim svojoj najdražoj životnoj suputnici da sam živ i zdrav došao da ovog grada, da ću u istom takvom stanju i nastaviti put, da sam prepun utisaka sa kojima muku mučim gdje da ih smjestim da mi se do kuće ne izgube. Ako ima nešto što mi kvari potpuno zadovoljstvo putovanja je to što mi nije na dohvat ruke da sa mnom podjeli sve ovo ovdje i na ovom putu doživljeno. To činim iz isključivo sebičnog razloga zbog činjenice da su jedino sreća i radost veće ako se dijele.
Sve ovo sam uspio strpati o tih poslanih 5 slova: L-i-p-i-k .
Do Pakraca imam oko 7 km ravne ceste blage, ali vrlo blage nizbrdice. Sa lijeve strane ceste je red kuća koji čine mjesto Filipovac, a sa desne pješačko-biciklistička staza, mladi drvored i na kraju željeznička pruga.

Filipovac, između Lipika i Pakraca 

 Pred ulazom u Pakrac cesta i pruga mijenjaju strane. Nekada je davno bio prelazak ceste preko pruge u istom nivou, a ima već dosta vremena kako se cesta krivudavo provlači ispod pruge. Da s njom ne moraju pješaci i biciklisti, za ovaj poseban soj ljudi sačinjen je krivudavi prijelaz preko pruge i uski mostić preko ceste.

Pješački prijelaz preko željeznice kojeg koriste i biciklisti 

Lijevo od željeznice je uski mostić preko ceste

 Pakrac je grad koji je podjednako sa Lipikom dijelio ratnu sudbinu u prošlom ratu. Radi toga su i u ovom gradu, jedno uz drugo, prisutni ostaci ratnih strahota u obliku ruševina, a i obnove kao pokušaj liječenja posljedica prošlosti i pomaka prema naprijed.
Iako mali grad i iako turistički neprimjetan za razliku od lječilišno turističkog Lipika, Pakrac ipak ima svoju dušu koja se nama prolaznicima prikazuje u obliku suptilnih starih građevina.
Tako sam, odmah na ulazu u grad, naišao na iako staru, ipak lijepo obnovljenu zgradu željezarije, crkvu u centru grada i odmah uz nj i zgrada hotela „Pakrac“.

Izvor svega željeznog u Pakracu

Pakračka crkva . bitno manja ali i bitno starija nego ona u Lipiku

 Na žalost, puno više je mjesta koja pokazuju ratnu surovost, a i poslijeratno tiho umiranje u ravnodušnoj zapuštenosti. Jedan od uopće najciničnijih primjera rata je sadašnje stanje Pakračke robne kuće nekad poletnog a sada sarkastičnog imena „Budućnost“. Ne daj Bože ovakve budućnosti!

Eto što nam ostade od svijetle budućnosti

Zgrada poljoprivredne ljekarne je preživjela rat bez jačih i ozbiljnijih razaranja, no kao da tiho umire već desetljećima. Još uvijek se nazire mladalačko ruho koje pobuđuje maštu da, barem virtualno ako ne stvarno, prikaže ovu ljepoticu u mladalačkom sjaju, ali ako se skoro nešto konkretno ne poduzme i to malo što je ostalo kao znak mladosti će se nepovratno izgubiti.
 

O starosti, i Bogu si teška

I u ovom gradu, kao i u susjednom Lipiku, prisutna je čudno simbioza starog, propadajućeg i novog, optimističnog, jedno uz drugo, pa uz staru zgradu koja polako kopni (čak joj se i krov polako raspada, smjestila se ganc nova, moderna stambena zgrada, koja kao da je teleportirana iz elitne četvrti neke od metropola. 

Staro i novo, ruku pod ruku

Kao iskonskom ljubitelju željeznice, obavezan mi je obilazak željezničkog kolodvora u Pakracu. Za razliku od onog obnovljenog u Lipiku, ovdje su ljudi digli ruke od obnove, pa su uz ruševine stare kolodvorske zgrade smjestili montažnu kućicu koja predstavlja sadašnji Pakrački željeznički kolodvor.
 

Pakrac Railway Station

 S druge strane kolodvora su smjestili ljepoticu oronulog izgleda – parnjaču koja je u zlatno doba željeznice vozila ovim krajevima. Navedena ljepotica poznih godina je slika i prilika općeg stanja u Pakracu sa svojim zapuštenim stanjem i bojom koja ljušteći uzmiče pred najezdom hrđe koja će, ako to ljudi ne spriječe, polako ali sigurno pojesti cijelu lokomotivu, a simbolično i cijeli grad.

…topim se, nestajem
kao snijeg u proljeću…

Sunce je već odavno prošlo svoj zenit, da pače, stremi prema počinku, pa je vrijeme da se krene kući. To činim novom zaobilaznicom oko Pakraca kroz selo Kusonje. Sa desne strane se vide šumoviti obronci Psunja, gdje se, tamo gore, skriva Omanovac, Pakračko izletište zanimljivo i ljubiteljima ekstremnog biciklizma (downhill i slično). Ja sam ipak gospodin u godinama pa se držim umjerenosti asfalte podloge.

Wellcome to …

Pred sobom imam najtežih desetak kilometara današnjeg kruga. Dojam o njihovoj težini je više subjektivne prirode, jer cesta u toj dužini se blago penje do prijevoja Bučje. Uzbrdica je stvarno blaga pa je, osim zadnjih pola kilometra, nije veći problem preći vozeći. Nije ako sam vedar i čio. No, ako iza sebe već imam preko 70 km, ako sam zujao po Lipiku i Pakracu, pa još i uljuljkan i uspavan ručkom, taljigati se tih 10-tak km, uz olovni osjećaj u nogama, nije pretjerani gušt. Ali je testiranje upornosti, strpljenja (pa čak) i zadrtosti. Slijede oni trenuci provedeni na biciklu kada nastojim proširiti vidike razmišljanja do maksimalne mjere ne bi li nekako „zaboravio“ na put kojim vozim.

Ispit čvrstine karaktera

Što sam bliži Bučju uzbrdica biva sve jača i jača da bi u navedenom mjestu, zbog znatne uzbrdice, kao pametniji popustio i nastavio pješice. To popuštanje se događa taman ispred izvora čiji je izgled (forma) sasvim improviziran, no voda (sadržaj) je zlata vrijedan. Slijede trenuci okrepe „čistom izvorskom“ kada i apsolutni primat – pivo biva potisnuto u drugi plan.
 

Wellcome to…(izvor je na proširenju s desne strane ceste)

Bicikl parkiram, pa idem prema drvenom mostiću,…

...a s druge strane mostića je…

…zlato – Čisto izvorsko!

Pješačeći s noge a nogu uzbrdicom pored borove šume pažnju mi privuče lijepo uređen prilaz nečemu 20-tak metara u šumi. Parkirah bicikl i priđoh bliže da zadovoljim radoznalost, i vidjeh da se radi o svježe podignutom spomeniku događaju koji se zbio skoro 70 godina unazad. Tada je na ovom mjestu formirana Čehoslovačka brigada „koja-se-zajedno-sa-narodima-Jugoslavije-borila-za-slobodu-i-bolju-budućnost“(citat sa spomenika). Ja i moj bicikl smo, valjda, dio te bolje budućnosti !?
 

Predmet radoznalosti diskretno sakriven u borovu hladovinu…

…sa objašnjenjem na sebi

Na prijevoju obavezna i standardna kontemplacija. Dok u hladovini odmaram promatrajući utihnuli okoliš na kojemu osim par kuća bez ljudi, dominira veliki drveni silos za sol kojom Cestari posipaju cestu u vrijeme Zimskih radosti, sa vedrinom u duši očekujem nastavak puta u kojemu nema (više) uzbrdica. Do kuće me čekaju nizbrdice, strmije i blaže, kao i ravnice.
 

Prijevoj na Bučju (odakle sam došao…

…i kamo idem)

Nakon strmovitog spusta u zelenilo okolnih šuma i prolaska zadnje od raštrkanih kuća, vijugava cesta blaže nizbrdice dolazi do potočića za kojeg čovjek ne bi rekao da je to Orljava dok je bila mala, pa zajedno s njim nastavlja vijugavo tražiti put između obronaka brda. Žubor bistre vode, provlačenje između brda i sve to u debeloj hladovini uz blagu nizbrdicu čini pogubno na psihičko stanje bicikliste tako da on trenutno zaboravlja svoj identitet, tko je, što je, od kuda i kamo ide, već samo sluša, gleda i osjeća što mu čula šalju. Sve to zaokružuje u jednu cjelinu zvanom „Čista uživancija“!
 

Zadnje kuće Bučja

Tonem u zelenilo

Mala Orljava, daljnji moj suputnik

 Potpuni užitak donekle kvare table sa upozorenjem da se u tom zelenom raju nalaze paklene naprave od zadnjeg rata, još neuklonjene sa neizvjesnošću kada će u bliskoj(manje vjerojatno) ili u daljoj (više vjerojatno) budućnosti to biti.

Vjerujem i ne provjeravam

Prelaskom Orljave znanim mostom, ulazim u veće selo i predznak civilizacije – Orljavac, meni posebno zanimljivim zbog crkve koja je i u centru sela i na brdu. Čudna, i rijetka kombinacija. 

Orljavac Zentrum

Ostalo je sada još 20-tak km zujanja po Zlatnoj dolini do kuće.
Ovu ću priču završiti dodatkom koji mi se dogodio prije tri godine vozeći ovaj krug. Negdje između Okučana i Nove Gradiške sustigao sam cijelu obitelj, od pet članova, na biciklima. Francuzi su i putuju iz Francuske, preko Italije i Slovenije, Hrvatske, Vojvodine, Rumunje i Bugarske do Grčke. Nakon pet mjeseci, koliko smatraju da im je potrebno za ovaj put, vratiti će se brodom kući. Pozvah ih k sebi u Požegu na prenoćište, no nije im se skretalo od zacrtane ture, pa će noć provesti negdje uz put kao i do sada. Sa sobom voze kompletnu opremu, pa im treba samo livada, a nju nije problem naći.
Gledajući oca, majku pa i najstarije od djece, u duši mi se javi divljenje uz mješavinu dobroćudne zavisti. Stvarno poduhvat pažnje i poštovanje vrijedan!
Ali gledajući najmlađeg od potomaka, kome je život na ovom putovanju olakšan činjenicom da se vozi zajedno sa tatom, pa da ima pravo i mogućnost (malog)zabušavanja, nisam se mogao oteti utisku koji me je pratio i nakon rastanka uz tople želje za sretnim putem s moje strane : da li je ovo što vidjeh pojam sretnog djetinjstva ili pojam nasilja nad djecom!?
 

Sretna obitelj iz Francuske

 Prvobitno objavljeno 27. 11. 2012. 

 Sada, kada ste sve pročitali, slike možete pogledati ovdje.