Ako vam se ne da čitati, mnogo slika s malo teksta možete pogledati ovdje.
UVOD
Oduševljeni prošlogodišnjim zajedničkim odlaskom na more, te zime
zajedno smo snivali nove pravce, puteve i mjesta koja bi trebali obići.
Bili smo glavama u oblacima, zaljubljeni k'o dva bijela goluba i sve nam
je bilo krasno oko nas. No, takav stav nisu imali ni njena mama, a ni
moj tata. Svojski su se potrudili, u manirima meksičkih sapunica, da nam
tu idilu pokvare. Pokušavali smo im neko vrijeme objasniti riskantnost
postupaka koje rade, te na mogući rasplet događaja koji im se neće
dopasti. No, njihova zadrtost je bila nesalomljiva te smo nas dvoje
odlučili sve to prekinuti. U roku od tri tjedna smo napravili svatove i
preseliti se u drugi grad gdje sam našao drugi posao. Svatko,
vjerojatno, ima svoju priču o svojim svatovima, ali ova naša je,
pretpostavljam, posebno interesantna i zanimljiva, mada je vrlo malo
vedra i vesela. Takvu priču ostavljam za neko drugo vrijeme i neki drugi
povod, a dalje bih se usredotočio na veseliji dio zbivanja nakon
sudbonosnog „Da“.
I konačno sami i slobodni (ideal svih zaljubljenih) mogli smo u miru
božjem planirati, maštati i ostvarivati što smo željeli. Stjecajem
okolnosti, vrlo brzo nakon našeg vjenčanja (malo više od mjesec dana)
uslijedio je kolektivni godišnji odmor moje nove firme, pa smo mogli
pristupiti ostvarenju naših želja i snova. Obzirom na burna događanja
koja su prethodila, iako o tome prvobitno nismo razmišljali, ovo naše
putovanje možemo nazvati Medenim mjesecem. Iako je trajalo samo (ili
„samo“) tri tjedna.
DAN PRVI
Mapu puta prvog dana možete pogledati ovdje.
Krenuli smo iz Slavonskog Broda jednog žestoko vrućeg dana na početku
srpnja, točno u podne. Do Slavonskog Kobaša smo gore-dolikali preko
Sibinja i Oriovca, da bi sa skelom prešli Savu i došli do Bosanskog
Kobaša. Dalje smo uz cestu stisnutu s lijeve strane Motajicom a s desne
Savom, uglavnom ravnicom i povremeno hladovinom nastavili do Srbca.
Grad(ić) smo brzo prošli ne nalazeći ništa interesantnog, a i malčice
smo se požurivali da do mraka stignemo u Laktaše. Nepunih 2 km iza Srbca
smo prešli pjenušavi i mutni Vrbas čiji nas izgled nije ni malo
oduševio, te lokalnom, ali asfaltiranom, iako uskom, cestom bez nekog
većeg prometa nastavili put juga. Cesta je u stvari pratila tok Vrbasa,
ali s neke pristojne udaljenosti, jer Vrbas nakon Banja Luke, ušavši u
ravnicu, baulja kao pijanac, vijugajući lijevo-desno. Negdje iza 6 sati
smo ušli u Laktaše, te u samom centru mjesta u hladovini drveća pronašli
auto-kamp gdje smo podigli šator, večerali, te do zalaska sunca obišli
okolinu, da bi se na kraju zavukli u šator i zaspali. U Laktašima je
izvor termalne vode, te je kamp bio u sklopu hotela. Danas (2010 godine)
od kampa je ostala samo pusta hladovina i uspomena koja mi bljesne
svaki put kad ponovo prođem ovim mjestom.
DAN DRUGI
Mapu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Nakon ustajanja, spremanja opreme i doručka, krenuli smo put juga prema
Banja Luci izuzetno prometnom, a i ne baš širokom magistralom. Sreća da
je ova napeta, a na momente i jeziva, vožnja trajala tek 10-ak minuta
kada smo iza Klašnica s magistrale prešli na lokalnu cestu te slijedećih
18-estak km prolazili sela koja čine predgrađe Banja Luke. Prošavši
Banja Luku, opet izađosmo na prometnu magistralu. Trebali smo otrpjeti
10-tak km kad se promet dosta razrijedio, te ulaskom u prvu od tri
klisure, postao rijedak, čime smo konačno mogli uživati u krajoliku.
Cesta je krivudala klisurom, no Vrbas je bio s lijeve strane preko puta
ceste, pa smo uz zvuke njegovog žuborenja, umjesto njega promatrali
okomite stijene s desne strane. Posebna nam je bila ogromna stjenčuga
kroz koju su prosjekli cestu ostavljajući sa lijeve strane mali ostatak
te ogromne stijene.
Nakon te prve klisure uslijedila ja dolina od par kilometara u koju se smjestila Krupa na Vrbasu. Na izlasku iz mjesta naglo počinje druga klisura. Na mjestu suženja toka Vrbasa sa dvije okomite stijene, sagrađen je uski most(ić) za neku lokalnu cestu. Zbog pjenušave i uzburkane rijeke ispod njega, uvijek mi je zanimljivo napraviti predah na ovom mjestu.
Prolaskom druge klisure i male doline u koju se smjestio Bočac, novosagrađena cesta se penje usponom dužine oko 5 km. Stara cesta je potopljena u akumulaciji hidrocentrale Bočac, a u klisuri novonastalog jezera nije bilo mjesta za cestu. I slijedilo je dugo sunčanje gurajući bicikle na uzbrdici, nagrađeno hladnom pijačom u restoranu na prijevoju. Nakon kraćeg, ali i strmijeg spusta, prešli smo na drugu stranu Vrbasa i dalje ukroćenog u jezero.
Uživanje u laaaaganom usponu, skoro neprimjetnom po novoj cesti, nakon 10-tak km je zamijenjeno starom, bitno užom i krivudavijom cestom. Kako prometa praktično nije ni bilo, ovaj prijelaz na staru cestu nam je bio zanimljiviji i ugodniji za vožnju. Usput smo obavezno stali kraj obilna tri izvora radi rashlađivanja i duše i tijela.
Kilometar iza tih izvora ušli smo u najkanjonskiji dio kanjona Vrbasa. Stijene oko nas su bile okomite i visoke, iznad nas tek mali komadić neba (ovdje sunce vrlo kratko obasjava), pa i to nije sve, već se cesta probija tunelima, ili bolje rečeno rupama u stijeni jer su neozidani.
Uglavnom, maksimalna egzotika (pogotovo za mene) ili maksimalna tjeskoba (pogotovo za nju), kako tko već voli. Srećom (ili na žalost) to ne traje dugo, nego se cesta postupno izvlači iz zagrljaja okolnih stijena i polako prelazi u dolinu. U toj dolini se smjestilo mjesto Podmilačje sa crkvom sv. Ive, jednim od posjećenijih svetišta u drugom dijelu lipnja.
Nepuni kilometar iza Podmilačja preko mosta na Vrbasu
prelazimo na drugu stranu rijeke ostavljajući iako glavnu, ipak dosta
usku cestu na kojoj se zbog blizine Jajca promet znatno povećao. Nakon
kratkog odmora u samom gradu, nastavili smo uz Plivu iza Jajca i nakon
6-7 km došli do današnjeg cilja – auto-kamp Plivina jezera.
DAN TREĆI
Bio je dan odmora. Biciklima smo dopustili da cijeli dan dokono
dremuckaju, a mi smo prije podne obilazili obližnju atrakciju – mlinica
na Plivi. Te mlinice čini skup od 15-ak vodenica sa sustavom drvenih
kanala i ustava za regulaciju protoka vode. Sve to je začinjeno obiljem
čiste vode koja veselo žubori svuda okolo. Uglavnom, na kraju smo
primijetili da smo se zadržali na ovom mjestu bitno duže nego smo
planirali. Još jedan prilog tvrdnji da vrijeme brže prolazi ukoliko nam
zanimljivije i duši milije njegovo proživljavanje.
Poslije podne smo ostavili za obilazak samog Jajca. Obzirom da je do grada bilo više od 6 km, nagovorio sam svoju mladu životnu suputnicu da do grada idemo auto-stopom. I stvarno smo u grad došli brzo. Što brzo, munjevito. Povezao nas je neki baja sa moćnim Fiatom 132 i vozio je čak 90 na sat (ja vidio), tako da sam se, uz molitve Svevišnjem, gorko pokajao za ovu svoju ideju. Nazad smo polako pješačili, opušteno, riječ o ovome, riječ o onome, sretni što smo stopiranje preživjeli bez većih posljedica.
DAN ČETVRTI
Mapu četvrtog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Nakon što smo jučer odmorili i dušu i tijelo, danas nastavljamo s putem
koji će biti dosta brdovit. Obzirom da vodotoci u gornjem dijeli Bosne
idu u smjeru jug – sjever, a mi danas putujemo na zapad, znači da
slijedi penjanje preko brda koji razdvaja dvije rijeke. Danas se radi o
brdu i prijevoju Čađavica koje prelazimo na putu od Vrbasa do Sane.
Nakon 2-3 km vožnje ravnom cestom uz Plivina jezera, prekrasnu kombinaciju smaragdne modrine jezera i zelenila brda koji ga okružuju, te mjesta Jezero slijedi ozbiljniji i duži uspon (3,5 km), srećom olakšan prekrasnim izvorom negdje na pola puta. Nakon penjanja i uživanja u pogledu na Mrkonjić-Grad desno dolje, slijedi još duži uspon do same Čađavice.
Prije Čađavice, a dobrano iza Mrkonjić-Grada, gurajući
bicikle uz beskonačnu uzbrdicu, sa lijeve strane smo ugledali manje
jezero sa kupačima koji su dokono uživali u i oko njega. Onako ugrijani i
oznojeni od uspona, vizija kupanja u jezeru nam je izgledala strašno
privlačna, pa smo skrenuli s glavne ceste i prešavši par stotina metara
došli do jezera. Nije bilo veliko, ali je bilo bistro i mirišljavo na
svježinu, čime je kod nas još više pojačao želju za kupanjem. No, do
kupanja su se ispriječili „tehnički problemi“. Prvo smo trebali naći
mjesta za parkiranje naših vozila, a zatim smo trebali naći mjesto i
način da se presvučemo u odjeću za kupanje. I dok smo rješavali te
„tehničke probleme“ odnekud je došao tamni oblak i prekrio sunce, da bi
odmah potom zapuhao dosta prohladni vjetrić, koji nas je i onako već
suhe, rashladio, pa nas je želja za kupanjem minula. Sad je trebalo sebe
i bicikle vratiti u prvobitno stanje. I tako smo protraćili cijeli sat
vremena ni sami ne shvaćajući do kraja, što smo to u stvari htjeli.
Bitno je da smo se ohladili (onako, na suho), a i malo odmorili, pa nam
je, ipak, ova pomalo nespretna, pauza dobro došla.
Konačno je uzbrdica okončala relativno ravnom cestom. Popeli smo se na Podrašničko polje nekih 700 metara nadmorske visine. Iako je bilo sunčano, nije bilo vruće, već se može reći ugodno toplo s osvježavajućim povjetarcem. Oduševljeni okolišem i ugodnom svježinom, zaboravili smo muke penjanja po usponu. Tada su naši želuci upalili lampicu rezerve. Bilo je vrijeme za ručak, koji smo lagano i polako obavili u hladovini. Bicikle smo naslonili jedan na drugog, a mi na travi raširili trpezu.
Nakon ručka i odmora, slijedi duuugačak spust u dolinu rijeke Sane.
Nakon duže i vrlo ugodne vožnje, došli smo do rijeke gdje smo našli
lokalno kupalište na rijeci koje su koristili, uglavnom, lokalni klinci.
Pa kad se već „tamo gore“ nismo okupali, mogli bi ovdje. I stvarno,
nakon presvlačenja u kupaću opremu, ušli smo u vodu – i deset puta brže
izašli, bolje rečeno, izletili iz nje. Bila je čista, bistra, mirišljava
ali je bila hlaaaadnaa!! Pored takve vode valjalo nam se zadovoljiti
izležavanjem na obali. Pa i to nije loše.
Nakon kupanja odnosno „kupanja“, spakirali smo se i odvezli do
kilometar udaljenog Ključa u obilazak grada. Nakon obilaska u kojem i
nismo bog zna što vidjeli, trebalo je riješiti problem konaka. Na izlazu
iz grada prema zapadu izabrali smo lijepu livadu kraj kuće. Parkirali
smo bicikle, a ja sam otišao pitati domaćina za dozvolu podizanja
šatora. Nisam do kraja ni ispričao svoju molbu, a čovjek je srdačno
rekao da možemo bez problema učiniti što smo naumili. I dok smo nas
dvoje polako raspremali prtljagu, te potom počeli podizati šator, dođe
naš domaćin s litrenom bocom pune prozirne tekućine i s dvije male čaše.
„Ovo morate probati, ovo je MOJA prepečenica koju sam JA pekao!“
Rakiju ni onda , ni prije, a ni danas, kad sam dobrano prešao pedesetu,
ne pijem, ali iz straha da ne uvrijedim domaćina sasuh u sebe ljutu
aromatičnu tekućinu, mršteći se svakim svojim mišićem na licu. Dok sam
ja proživljavao teške trenutke svoga življenja, domaćin je nasuo i drugu
čašicu ( do vrha, zna se, pa neće valjda gosti pomisliti da sam
škrtac!?) i pruži je mojoj suputnici. Ona je odlučno rekla da ne pije i
pogledom pokazala na mene. Slijedila je repriza maloprijašnjeg pokušaja
trovanja alkoholom. S par riječi pohvale za rakiju i sa kiselim
osmijehom nekako smo se uspjeli riješiti domaćina, a ja sam se okrenuo
nastavku montiranja šatora. No, to više nije bilo tako jednostavno jer
osim jednog konopa ili klina vidio sam ih dva ili tri i što je još
gore, stalno su se stapali u jedan i ponovo rastavljali. Dvije dobre
čaše prave prepečenice na ispražnjen želudac i umorno tijelo, inače
nenaviklo na alkohol, bilo je previše. Malo sporije i nespretnije nego
što sam očekivao od sebe, ipak sam podizanje šatora priveo kraju.
Zajedničkim snagama smo pripremili postelju i nakon skromne večere legli
u zasluženi počinak taman kad je mrak gutao posljednje ostatke
svjetla.
DAN PETI I DAN ŠESTI
Mapu petog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Ništa ljepše ustati ranije u svježe osunčano ljetne jutro, ono jutro
koje, zbog debele „anticiklone koja miruje iznad naših krajeva“,
obećava vrućinu i žegu. Pogotovo kada su oko vas brda i planine i put
koji vas vodi preko njih. Nakon ugodno prespavane noći, vedri i čili,
sve smo pospremili za sobom ostavivši jedino povijenu travu, koja je
imala tu sudbinu da se nađe ispod našeg šatora, kao trag našeg
prisustva. Zahvalili smo se domaćinu na gostoprimstvu (a naročito na
sinoćnjem pijančevanju vašeg naratora), te krenuli vijugavom i dugačkom
uzbrdicom. Jutarnji promet je bio rijedak, cesta široka, jutro ugodno,
tako da smo veselo gurali naše bicikle. A gurali smo ih podosta, jer smo
ispred sebe imali Grmeč. Godinu-dvije ranije od vremena u kojem smo
ostvarivali ove putešestvije, bio je hit „Balkanska korida“ grupe
Stijene, pa iako se u pjesmi konkretno ne spominje, zbog niza
televizijskih emisija koje su tradicionalne borbe bikova na Grmeču,
negdje u ovoljetno vrijeme, nazivali „Balkanskom koridom“, bilo je
neizbježno povezivanje hita spomenute grupe i ove planine. No, bikove i
njihove borbe nismo vidjeli, ali smo vidjeli improvizirani putokaz za
borbu bikova izrađen na gruboj površini daske i prikovan na drvo.
I konačno, već dobrano ugrijani, popeli smo se na prijevoj sa kojeg se ništa nije vidjelo jer je bio okružen guuuustom borovom šumom. Nakon odmora, slijedila je iznenađujuće (skoro razočaravajuće) kratka nizbrdica. Pored iznenađenja u obliku kratke nizbrdice, isto tako neočekivano se uklonila borova šuma i ispred nas je pukao široki pogled na Bravsko polje.
Zbog oskudne šume, i iste takve trave na livadama gdje su sve više i
više izvirale sive stijene, mojoj mlađahnoj (i po godinama a i po
bračnom stažu) životnoj suputnici je sve to više ličilo na Liku nego na
(dosadašnju) Bosnu. Inače, cijelo vrijeme smo uspoređivali ta dva pojma,
jer sam do prije mjesec dana prije ove vožnje živio u Bosanskom Brodu
(dakle, branio boje Bosne), dok je moja friška životna suputnica radi
njenog oca (i sadašnjeg mog punca), inače Ličanina, ljeta do sada
provodila u Lici (dakle, branila boje Like).
Polako smo i lagano gore-dolikali po Bravskom polju, da bi, već
zaboravivši razočaravajuće kratku nizbrdicu pri spuštanju niz Grmeč,
iznenada uslijedila duža nizbrdica sa prekrasnim vidicima oko ceste. I
tek što smo se oduševili, a ono nizbrdica prestade. Zamijenila ju je opet
manje-više ravna, iako vijugava, cesta. Kasnije, promatrajući karte
shvatili smo da smo se iz, višeg , Bravskog polja spustili u, niže,
Petrovačko polje u kome je i Bosanski Petrovac (očigledno imena dobili
jedno od drugog, e sad da li je polje dobilo ime po gradu ili obrnuto,
ni onda, a ni kasnije nismo odgonetnuli).
Zaobišavši Petrovac, cestom smo nastavili ravno na raskrižju na
kojem se desno išlo do par sto metara udaljenog Petrovca, a lijevo se
preko Oštrelja išlo za Drvar. Iako smo bili daleko od njega 5-6 km,
pogled na taj prijevoj mi je izazivao strahopoštovanje svojom
masivnošću, a ujedno i izazov, tipičan za ovaj tip putnika kakav sam ja.
Što se nalazi iza njega i što se vidi kad se popne na njega? Na ta
pitanja nisam ni do danas našao odgovora, nego strpljivo čekam da jednog
dana nađem te odgovore popevši se biciklom na taj prijevoj. Pa eto, ako
je netko prošao tim prijevojem, bilo bi mi drago da mi napiše rijedak-dva
ili pošalje koju sličicu.
Cesta je opet blago počela gore-dolikati, da bi na kraju ostala pri tome
da ide samo – gore. Nije neki oštri uspon, ali se razvukao. Iako smo
bili relativno visoko, ipak je sunce dovoljno jako grijalo da nam
postane vruće. Osim toga jedno od koljena moje suputnice ( na ovom putu,
kao i one životne), počelo se buniti, pa joj je guranje bicikla
postajalo problematično. Problem smo bar ublažili šlep-službom tako da
sam njen bicikl svezao za svoj, pa ja idem prvi gurajući svoj i vukući
njen bicikl, dok je ona svoj samo pridržavala kao pijanca koji je
dobrano pretjerao u piću pa ga netko stalno treba usmjeravati na pravi
put. Tu našu zajedničku gestu njeno koljeno je dobronamjerno prihvatilo,
te se svojim strpljenjem i suzdržanošću pridružilo općim nastojanjima
da se popnemo na vrh prijevoja.
I uspjeli smo se popeti. Nakon odmora, i duha i tijela, krenuli smo
laganom zavojitom nizbrdicom blagog pada, tako da je u početku izgledala
kao i ove prethodne nizbrdice od par krivina i par ravnih dijelova i to
je sve. Ali nije tako. Umjesto, prema našim očekivanjima, da se ta
nizbrdica završi, postajala je sve strmija, pa je i vožnja postajala
brža. Pomalo nas je hvatalo oduševljenje sve više i više.
A cesta je išla nizbrdo, krivudajući između brda, da bi konačno pukao
prekrasan pogled na dolinu Une i Bihać tamo daleko dolje. E sad smo
konačno pustili našem oduševljenju da se iživi koliko mu duša želi.
Spust je bio čista uživancija. Izgubili smo pojam koliko je to trajalo.
Samo znamo da je bila divota, pa smo malo razočarani što je ljepota
završila kad je završila. Spustili smo se u dolinu Une koja se ovdje
raširila u Bihačko polje. Ušli u Ripač, i tako dokučili Unu, pa smo u
društvu željezničke pruge nastavili ravnicom prema Bihaću. Nakon neki 5
km vožnje došli smo do cilja – auto kamp kraj Une nekih 3 km prije
Bihaća.
Taj kamp je friško mlad. Otvoren je prije dvije godine i prenoćio sam
tada u njemu kada sam prvi put s biciklom išao na more. Ondašnja stabla
debljine 2-3 prsta od tada su dobili na promjeru prst-dva što još
uvijek ne garantira bog zna kakvu hladovinu. To ćemo uočiti tek sutra,
jer smo danas, točnije rečeno, večeras, ušli u kamp u trenutku zalaska
sunca. Dok smo raspremili opremu, podigli šator i istuširali se, već je
bila potpuna noćna tama. To nas nije zabrinjavalo jer je kamp imao
raskošnu rasvjetu.
Danas smo prešli 90-tak žestokih kilometara pa smo odlučili, ovako
čisti, lijepi i namirisani, častiti se obilnom večerom u restoranu
kampa, smještenog iznad žuborite Une s koje je povremeno dopuhivala
mirisna svježina bistre i žuborite vode. A bili smo i dobrano gladni, a
pogotovo gladnih očiju, te smo naručili miješano meso za dvoje. A
porcija je bila skoro za četvero, a ne za dvoje. Obžderavali smo se kao
gladni iz Afrike, živeći samo za sadašnje trenutke žvakanja punih usta,
ne razmišljajući o posljedicama. A one su došle par sati kasnije, kada
smo se zavukli u vreće za spavanje. Kod mog želuca, grubljeg po prirodi i
naviknutog na sve i svašta (za neke stvari treba „imati dobar
želudac“), problem se ispoljio u višestrukom uzastopnom buđenju i
prevrtanju prilikom spavanja, da bi početkom slijedećeg dana problem
riješio dužim posjetom sanitarnih prostorija kampa. No, kod moje
nježnije polovice, posljedice „neumjerenog jela i pića“ od prošle
večeri bile su dugotrajnije. Veći dio slijedećeg dana činila je
manje-više ono što sam ja činio prošlu noć. Šetuckali smo obalom Une
promatrali vesele kupače, ja čak prošetao sedrenim barijerama na Uni,
dok je ona sjedila u hladovini i pokušavala uhvatiti zdravi uzdisaj.
Tek s večeri mojoj ljepotici se javila zdra(vi)ja boja u licu, pa je posta(ja)la lijepom onako kako sam to navikao, pa smo čak prošetali do Bihaća.
Recept „kretanjem do zdravlja“ ovaj put je pomogao, pa je njeni
želudac uspio provariti posljedice prošle večeri.
DAN SEDMI
Mapu sedmog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Slijedeću noć smo prespavali kako bog zapovijeda, sa čvrstim i zdravim
snom. Kao da smo u toj noći odspavljivali i neprospavane trenutke prošle
noći. Probudili smo se zdravi i čili, spremni za put. On nije bio
toliko dug koliko visok. Cilj nam je bio popeti se na (ili u) autokamp
„Korana“ pred Plitvičkim jezerima. Znajući da nam kilometraža za danas
nije velika polako smo se vukli uzbrdicama, da bi poslijepodne ušli u
kamp. Raspremili smo se i podigli šator, pa ostatak dana potrošili
obilazeći jedan od najvećih kampova koje sam do tada vidio. Podsjećam da
se radnja ove priče događa 1987 godine, dakle jedne od godina kada je
broj turista na ovom području bio maksimalan, možda i do danas (2010
godine) nedosegnut.
DAN OSMI
Mapu osmog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Gledajući karte, te raspitujući se na recepciji (kartu čitaj, seljaka
pitaj) saznali smo da je ideja našeg daljnjeg putovanja uz Plitvička
jezera lokalnom cestom ostvarljiva. Od kampa smo nepuni kilometar vozili
Ličkom magistralom prema jugu, napustivši je skrećući desno na usku,
ali ipak asfaltiranu, cestu netom prije Koranskog mosta. Promet nula
apsolutna, ali zato znatno gore-dolikanje.
Iza jedne krivine su pred nas banuli on i ona, približno naših
godina, na biciklima. Nakon zajedničkog zaustavljanja u najbližoj
hladovini, saznali smo da su iz Vršca i da su se jedan dio puta vozili
vlakom, a trenutno su stacionirani u kampu koji smo mi jutros napustili,
pa sada samo s biciklima, bez prtljage obilaze bližu i daljnju okolicu
Plitvičkih jezera.
U nastavku smo se zaustavili kraj najvećeg od Plitvičkih jezera, te se
okupali. Voda je bila topla i čista, samo je malo imala miris mulja, što
nije kvarilo užitak kupanja. Naprotiv! Nastavili smo vožnju pa
kilometar-dva dalje smo prešli malim mostićem preko potoka Plitvice koji
se 20-tak metara dalje obrušava u Koranu čineći najveći od svih
Plitvičkih slapova.
Nakon Plitvica i kratkog spusta, došavši na raskrižje skrenuli smo desno. Nije da je neka veeelika greška ali bi bilo bolje da smo bili ljevičari. Uplašivši se specijalnih autobusa koji su vozikali turiste oko jezera, skrenuli smo na ovu cestu koja ode u brda i guuuustu šumu. Postupno vozeći, uočili smo potpuni izostanak bilo kakvih vozila. Bili smo apsolutno sami u velikoj i gustoj šumi. Počeli su se javljati i kojekakvi strahovi, sada smiješni, no onda su itekako izazivali zabrinutost. Postupno mi se iskristalizirao strah da je bar neki od Ličkih medvjeda čuo za naš dolazak pa sad hoće osobno da nam izrazi dobrodošlicu. Srećom osim (iracionalnog) straha, ništa loše nam se nije dogodilo. Ali zato jest nešto dobro i lijepo. Kad smo mislili da se ove godine nećemo izvući iz šume, od jednom smo banuli na Proščansko jezero, najviše od Plitvičkih jezera. Jezero koje je „tamo daleko“, na repu tura za obilazak, tako da se uglavnom propušta pri obilasku. Posljedica toga je mir i tišina, prava uživancija plavog neba, zelene šume i smaragdne vode. I nekog blaženog spokoja.
Vozeći uzvodno, jezero je bilo sve uže i uže da bi se na kraju svelo na maleni potok uz koji se nastavi put, sada već uz manju ili veću uzbrdicu. Na kraju je i potoka nestalo, ostavili smo ga dolje penjući se dužom uzbrdicom. Pa je i uzbrdice nestalo, jer smo se popeli na vrh prijevoja zvanog Čudin Klanac (798 mnm), gdje smo se spojili sa glavnijom cestom iz Korenice, te njom krenuli blagom nizbrdicom prema Vrhovinama i Otočcu.
Do Vrhovina je nizbrdica bila smiješno malih
postotaka, što nam je odgovaralo, jer je bilo divota pogledati Lički
ambijent s obje strane ceste.
A onda se cesta iza Vrhovina strmoglavila velikom nizbrdicom (velika i
po postocima nagiba i po kilometrima dužine), pa smo nakon više od 5 km
uživancije ušli u Gacko polje. Cilj su nam bili Čovići, mjesto 5-6 km
prije Otočca gdje počinje naša Lička turneja obilaženja punčeve braće i
sestara. Svuda gdje smo došli bili smo svojevrsne atrakcije, jer ne
dolaze ljudi često biciklom iz Slavonije u Liku. I tako je završio osmi
dan.
Ali priča o osmom danu nije još gotova. Ovdje bih se malo zaustavio
na jednom od (barem meni) najljepših portreta moje životne suputnice. O,
srećom i zadovoljstvom, ozarenom licu ostavljam da sami prosudite. Ja
bih se zadržao na biciklističkoj opremi.
 |
Pod 1 je aluminijska tava za pečenje, ili za pokušaj pečenja, jaja sa slaninom ili salamom
Pod 2 je termos boca domaće izvedbe. Za istu je bila potrebna PET boca
od litre i pol. Od ploče stiropora sam izrezao kružne prstene čiji je
unutarnji promjer jednak promjeru boce. Te prstene sam jedan na drugi
stavio oko boce i sljepio ih silikonom. Na ovaj način sam dobio dobru i
laganu izolaciju oko boce debljine oko 2 cm. Stvar je izvrsno
funkcionirala, jer je sadržaj boce dosta dugo ostao osvježavajuće
hladan. A boca je bila lagana, no možda malo, zbog veličine, kabasta.
Pod 3 je mali lonac zapremine jedne litre za juhu, mlijeko i sl.
Pod 4 su glanc nove (vidi se na slici da su još nekorištene) Adidas Rom patike. Pojam ondašnje vrhunske sportske šminke
Pod 5 je šator, dvoslojni, za dvije osobe (190x140 cm) kupljen pet
godina ranije u Münchenu za 100 DM. Posljednji ispraćaj istoga je bio
2006 godine, egzekutor je bila ista ova nasmiješena ljepotica sa slike.
Dodijalo joj je da na zakrpu zakrpe zakrpava zakrpu, pa je svom jedinom i
najdražem obećala do slijedeće sezone kupiti novi. Ispunila je
obećanje.
I na kraju, pod 6 su karimati – podmetači za vreće za spavanje umotane u
najlon vrećice da ne pokisnu pri vožnji po eventualnoj kiši
DAN DEVETI
Većina ljudi koji žive u gradu svojih se bližih i daljnjih na selu
uglavnom sjete preko ljeta. Pa je u Lici kod rodbine moje supruge bilo
isto tako. U Čoviće kod njene tete, pored ostale rodbine, je stigla i
sestra moje žene, sada statusom moje šogorice, pa smo zajedno obilazili
zaštitni znak Gackog polja – rijeku Gacku a naročito njen izvor, ovdje
pod imenom Vrilo Gacke. Apsolutno najveći izvor koji sam ikad vidio. Uz
sam izvor su bile, sad već napuštene, mlinice. Obilje čiste izvorske
vode žubori svuda oko vas. Bistrina i čistoća vode miriše u zraku.
Stvarno nešto impresivno.
DAN DESETI
Mapu desetog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Danas imamo u planu samo 20-tak km do zaselka Duman sela Čanak gdje je
pradomovina mog punca, a gdje sada živi njegov brat s obitelji. Put nije
dug ali je visok, jer se trebamo popeti nekih 450 metara nadmorske
visine. To znači da smo vozili kad je bilo ravno i gurali kad je bilo
uzbrdo, a nizbrdice skoro da i nismo vidjeli.
Kod strica moje supruge kao da se sjurila sva znana i neznana rodbina.
Toliko je bilo ljudi da su nam nudili jedan uski kauč u ćošku jedne
sobe. Umjesto ponuđenog, nježno i obzirno upitah da li nas dvoje možemo
spavati na sjeniku. Malo su nas odvraćali (pa, sramota je, gosti pa
spavaju na sijenu), malo se nećkali, ali su na kraju pristali. I njima
kao domaćinu je to bilo praktično rješenje – oslobodili smo kauč za
nekog od ostalih gostiju.
Evo vam ideje nezaboravnog ugodnog noćenja. Na ravnom dijelu sijena smo
stavili vreće za spavanje. Oko nas mirisi ljekovitih trava tako da
jednim noćenjem stičemo bar jednogodišnji imunitet na sve znane i
neznane bolesti. Malo mi je bio problem s mojom dragom koja je ipak, za
razliku od mene, čisto gradsko dijete. Najteže je bilo preživjeti prve
minute noći. Noć mrkla, mračna kao u rogu. Oči ispadoše od silnog napora
da se vidi bar i najmanji tračak svjetla. A ono ništa. Total Darkness.
A mrak, i još toliki, rađa strah, pa kad ništa ne možemo vidjeti, onda
ćemo se potruditi da MISLIMO da nešto vidimo. A vidimo svašta. Tako je
moja draga vidjela da je baš večeras i baš ovdje godišnji skup svih
Ličkih medvjeda, vukova i ostale zvjeradi. Jer, eto čuli su da ćemo mi
ovdje prespavati. Ni moja uvjeravanja da sam vrata od sjenika zatvorio i
zablindirao iznutra, tako da ih ni vatrogasci u slučaju nužde izvan ne
mogu otvoriti , nije puno pomoglo. Ali ono što nisu mogle riječi, mogao
je zagrljaj. Pa smo na kraju sklupčani u jedno zaspali ugodnim i
blaženim snom koji je takav postao čim su nestali iracionalni strahovi.
Slijedeće večeri je bilo lakše ali ipak nismo uspjeli zaspati bez
zagrljaja. Za svaki slučaj.
DAN DVANAESTI
Mapu dvanaestog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Sinoć su nas preko televizije svečano informirali da će „naoblačenje sa
kišom sa zapada ove noći zahvatiti i naše krajeve“. Kao prethodnica
toga, jutro se naoblačilo ali je vjetar izostao, pa je bilo nekako
zlokobno mirno i tiho, baš kao pred buru. Ignorirali smo te znakove kao i
uvjeravanja domaćina da će kiša i da nećemo stići daleko. Naš cilj je
bio 40-ak km udaljeni Perušić, a još je bio i oko 400 metara nadmorske
visine ispod nas, pa mi je izgledalo da ćemo tamo začas stići.
Baš.
Umjesto 40 prešli smo 4 kilometra do slijedećeg sela Ramljani, kad je
počelo padati. Imali smo taman toliko vremena da skrenemo sa ceste do
druge tete moje supruge, koju nismo planirali posjetiti (pa, kad tih
Ličana ima vazdan!), ali eto! Teti i tetku je, jasno, bilo drago što smo
ipak svratili, pa smo razvezali priču o svemu i svačemu. Tokom priče
pogledavao sam kroz prozor, kiša je nakon početnog pljuska prešla u
lagano, uporno i beskonačno padanje. Jedan on mojih pogledala kroz
prozor zamijetio je i domaćin pa me „obradovao“ svojom prognozom „da to
danas neće stati“. I bi tako. Sabijeni u malu sobicu, ali ugodne
atmosfere nas četvero smo ispričali sve i svašta, pa dolaskom noći (kiša
je neprestano padala) trebalo je riješiti problem noćenja. Domaćin i
domaćica su nam prepustili susjednu, njihovu spavaču sobu. U njoj je bio
ogroman bračni krevet sa velikom slikom na zidu naših domaćina dok su
još bili mladenci. Cijeli ambijent te sobe kao da je ostao nepromijenjen
od onog vremena kada su naši domaćini jedno drugom rekli sudbonosno DA. I
kad smo se zajedno zavukli u krevet i ušuškali pod pokrivač, bilo nam
je ugodno toplo jer je uporna kiša za sobom donijela i zrak koji je
postao neugodno hladan, mada je ljeto. Čini nam se, taman kad smo
zaspali, odjednom nas je probudio- zemljotres. Zbunjeno i uplašeno smo
zurili u potpuni mrak pitajući se panično što sada!? Onda smo shvatili.
Stare ličke kuće radi praktičnog čuvanja topline za vrijeme zime u
kojima je stvarno zima, često su se gradile na dvije etaže. U donjoj
etaži je štala, a iznad nje je stan domaćina. Tako je naša soba u kojoj
smo spavali bila točno iznad štale u kojoj se kobila u trenucima dosade
češala o stup za koji je vezana proizvodeći vibracije koje smo mi u
panici pogrešno shvatili. Umireni tim saznanjem smo zaspali , ali nas je
kobila, željna društva, često budila tokom noći.
DAN TRINAESTI I DAN ČETRNAESTI
Mapu trinaestog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Ujutro je kiša stala, pa smo poslije doručka nastavili tamo gdje smo
jučer stali. Lokalnom cestom smo prešli željeznicu kod stanice Ličko
Lešće i izašli na cestu Otočac – Gospić i skrenuli desno prema Perušiću.
Nakon 3-4 km nizbrdice spustili smo se u Ličko polje i na ulazu u
Perušić došli do slijedeće od teta moje supruge u ovom kraju. Ta je bila
zadnja (teta), od rodbine punčeve, na ovom našem putovanju. Od
zanimljivih stvari ovog kraja, sutradan smo obišli oko 3 km udaljenu
rijeku Liku koja je u klancu okomitih litica smirene vode u obliku
akumulacijskog jezera hidrocentrale Senj.
DAN PETNAESTI
Mapu petnaestog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Vrijeme je da se krene dalje. Ujutro, nakon doručka smo se izljubili i
izgrlili sa tetom i tetkom i na lijepo, svježe i osunčano jutro krenuli
prema Gospiću. Nakon 15-tak km uglavnom ravničarske vožnje stigli smo u
glavni Lički grad. Nama je bio posebno interesantan zbog izvora u samom
centru iznad kojeg je bio kip Ličanke-vodonoše. Inače, za razliku od
Bosne koja je bogata izvorima, u Lici je voda dosta rijetka i tražena
roba. Izvora je jako malo pa do vode uglavnom dolaze sakupljajući
kišnicu sa krovova svojih kuća u betonske cisterne sagrađene u zemlji,
ovdje zvane šterne. A ako se naiđe na pravi izvor žive vode (kao ovaj
ovdje), e to je stvarno zlata vrijedno. Iz Gospića smo i dalje po
ravnici nastavili prema Velebitu koji se ispriječio ispred nas. Gospić
se nalazi u Ličkom polju nadmorske visine preko 500 metara, a nama se
valja popeti na prijevoj Oštarijska vrata na visini 928m. Dakle imamo
penjanja preko 400 metara i spuštanja preko 900 metara visine. Pošteno!
Tih „preko 400 metara uspona“ se razvuklo na 6 kilometara prave uzbrdice, ne računajući onu blagu po kojoj smo vozili. Ta prava uzbrdica nastaje napuštanjem zadnjih kuća u mjestu Brušani i vijuga šumovitim Velebitom gdje osim ceste nema nikakvog znaka ljudskog postojanja. Samo šumoviti obronci planine. Što za bicikliste ima i pozitivnu praktičnu crtu, jer čim je šuma u blizini odmah je svježije (prirodni klima uređaj) a i hladovina uz, i pokraj ceste je česta pojava za odmoriti i dušu i tijelo.
Pri vrhu prijevoja smo malčice vozili nizbrdo spustivši
se u mjesto Baške Oštarije, a potom malčice više opet uzbrdo došavši na
prijevoj. A ovaj prijevoj je od onih na kojem se obavezno zaustavlja, a
nakon toga se čudom čudi koliko se vremena provelo na njemu. Razlog
tomu je s jedne (Ličke) strane pogled na Velebit koji je kombinacija
sivih stijena i zelene šume, a s druge (primorske) fantastičan pogled na
ogoljene stijene Velebita, more, Pag i ostale otoke. Čovjek se osjeća
kao ptica koja s visine promatra krajolik. Nešto prekrasno!
Nakon što smo se nauživali tog prekrasnog slijedi nešto još prekrasnije –
preko 17 km čistog spusta do Karlobaga bez i jednog okreta pedalama. I
ti sad ostani priseban!
Pri spuštanju u Karlobag, osjećali smo promjenu sa planinske na
primorsku klimu u prvom redu po temperaturi zraka, a potom i po
mirisima, te na kraju po zvuku primorskih zrikavaca. U Karlobagu smo se,
nakon pola sata odmora (taman nam je toliko trebalo da se prizemljimo
nakon spusta), trajektom odvezli do mjesta Paga na otoku Pagu. Tamo smo
skoro u centru grada pronašli auto-kamp i okončali ovaj, možda
najuzbudljiviji i najegzotičniji dan ovog putovanja.
DAN ŠESNAESTI I DAN SEDAMNAESTI
Mapu sedamnaestog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Pa sad, kad smo se konačno domogli mora , moramo se i okupati. Zato smo
slijedeći dan nakon dolaska u Pag navukli na sebe status dokonih turista
na ljetovanju u obliku kupaće opreme i brčkali se u toplom Jadranu i
odmarali se u mršavoj hladovini drveća pored plaže.
Slijedeći dan nam je cilj bio Zadar. Krenuli smo otočnom cestom prema
istoku koja je bila malo pouska obzirom na poveći promet (naročito oko
usputnih mjesta) tako da smo morali biti dodatno oprezni pri vožnji.
Vozeći do tada uglavnom besprometnim cestama, malo nas je zatekao
ovoliki promet. Branili smo se od njega opreznošću i nepokolebljivom
strpljivošću. Za razliku od svih (ili velike većine) u motoriziranim
prometalima, nama se nije žurilo i uvijek smo imali vremena za stati,
propustiti i odmoriti. Tako smo stali i odmorili se na usputnom izvoru.
Naći izvor pitke vode na otoku za mene je bilo nevjerojatno i stvarno
originalno, pa sam s manje kritičnosti gledao na mlaku vodu slankastog
okusa. Ipak „oni“ izvori koje smo sretali kroz Bosnu su nešto
nedostižno.
Prelaskom Paškog mosta s Paga smo se vratili na kopno. Okolni pejzaž je bio kao na Mjesecu – sama gola stijena i kamenje. Biće da mršavo tlo i bura zimi ovdje vrši egzodus bilo kakvog ambicioznijeg oblika života.
Nakon 20-tak kilometara po dolasku na kopno skrenuli smo na jug
gore-dolje po Ravnim Kotarima. Taj koji im je dao ime ili je zaboravio
naočale ili je bio neka šaljivčina. Koliko-toliko ravni su bili u
smjeru jugoistok sjeverozapad, jer se valovitost tla prostirala u tom
smjeru. Naša cesta je išla popreko na te valove i zato goooore, pa
dooolje, pa onda opet gooore, pa dooolje……
I konačno mooooreeee! Ostalo nam je spustiti se laganom nizbrdicom u
grad. Prolazili smo naselja u predgrađu, promet je bio na zavidnoj
visini a još smo trebali pronaći neku ulicu u kojoj stanuje bratić moje
supruge (opet Lička veza), gdje bi dobili smještaj s noćenjem. I dok smo
tako pitali za naselje i ulicu, te vozili čitajući imena okolnih ulica,
imao sam čast za nenadani susret sa lokal-patriotski nastrojenom osom,
koja ovakve na biciklu kakav sam ja bio, smatra uljezima koje njezin
grad ne treba. To mi je pokazala piknuvši me u nogu i ubrizgavajući
zavidnu dozu svog otrova. Biće, da je to zadovoljstvo već danima čuvala
samo za mene. Sad slijedi, ono što u tom slučaju slijedi. Bol, oteklina,
a sutra neizdrživi svrab. Eto, i to je biciklizam.
Usprkos svemu, spomenutog bratića smo pronašli, smjestili se, napričali
se, a navečer sam još uspio svoju suprugu izvesti na večernji izlazak u
grad Zadar.
DAN OSAMNAESTI I DAN DEVETNAESTI
Mapu devetnaestog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Dan nakon dolaska u Zadar smo planirali provesti kupajući se na nekoj od
njegovih plaža. No, tu noć je iznenada došla neka kiša , pa je
slijedeći dan bio oblačan sa kojom kapi kiše. Stoga smo dan proveli u
obilasku tih plaža, nastojeći ih zapamtiti, pa u nekim budućim boljim
vremenima kad budemo u prilici za vrijeme sunčanog i toplog ljetnog dana
biti blizu, ipak se na njima okupati. Poslije podne i večer smo
ljenčarili s domaćinima, odmarajući se za sutrašnji nastavak putovanja.
Slijedeće jutro smo se zahvalili domaćinima i krenuli put jugoistoka
Jadranskom magistralom. Cilj su nam bile Vodice. Jadranska magistrala je
dosta široka cesta, ocrtanih rubova, a između ruba ceste i rubne crte
nađe se pedalj-dva mjesta, taman koliko nam je potrebno, pa iako je
dosta prometa nekako se osjećamo opušteno ili bar ne baš pretjerano
sekirljivo. A još nam je s naše desne strane more, kad cesta ide uz
njega, tako da vožnja znatno dobiva na zanimljivosti. To more nam je tu
blizu bar dvije trećine današnjeg puta. Tek kod većih mjesta (na pr.
Biograd) cesta ga napušta dužim usponom zaobilazeći to mjesto da bi se
nizbrdicom ponovo moru vratila.
Tek iza Pirovca magistrala napušta more
i odlazi uzbrdo u unutrašnjost. More smo vidjeli tek u kampu u
Vodicama.
Obilježje današnje vožnje bilo je jaki vjetar u leđa. Ono kratkotrajno
pogoršanje od preksinoć je brzo prohujalo ostavljajući klasičnu
posljedicu u ovim krajevima – buru. Nije bilo hladno, više je bilo, bar
za primorske uvjete, svježe, ali je puuuuuhalooo! Koja je to vožnja
bila! Pri jačim udarima vjetra skoro da nije bilo potrebno okretati
pedale iako smo na ravnici. Bicikl je tako podatno klizio, pa nema onoga
koji se u ovakvim uvjetima vožnje ne bi zaljubio u biciklizam. Bar na
prvi pogled. Čak i blaže uzbrdice, usprkos znatnoj prtljazi koju smo
vozili sa sobom, su proletjele takvom lakoćom da je to bilo fantastično.
Ovu epizodu vožnje mogu komotno nazvati „Nepodnošljiva lakoća
bicikliranja s vjetrom u leđa“.
Puhalo je dok je trebalo, a kad više nije trebalo – stalo je. K'o po
narudžbi. Ulaskom u Vodice u kasnim popodnevnim satima, te pronalaskom
auto kampa pokraj hotela Imperial, vjetar je stao i učinio da ostatak
dana bude standardno dobar i ugodan kakav zna biti za vrijeme lijepog
vremena na moru. Stigli smo se raspremiti, istuširati, odmoriti, obići
kamp, a na kraju još i otići u Šibenik na večernji izlazak u grad.
DAN DVADESETI I DAN DVADESET PRVI
Mapu dvadesetog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Slijedeće jutro smo sve polako: polako ustali, polako doručkovali,
polako se spremili, i polako krenuli do slijedećeg cilja – slapova
rijeke Krke. Razlog takvog tempa je bila kilometraža za taj dan – tek
25. Prvo smo Jadranskom magistralom prešli veliki most preko rijeke
Krke, nastavili Šibenskom zaobilaznicom, te otprilike kad se ona podigla
na najveću visinu, s nje skrenuli lijevo lokalnom cestom prema Drnišu.
Promet se drastično smanjio a i kvaliteta ceste. Vrlo uska i asfalta
sumnjive kvalitete. Pri vožnji smo često igrali žmirke sa rupama i
rupicama – sad je vidim, pa je zaobiđem, a sad je ne vidim pa u nju
biciklom. DUM-TRAS! (dum znači prednji točak-manji teret, a tras,
sekundu poslije, zadnji točak-veći teret) Srećom ova, još od
djetinjstva, izuzetno zanimljiva igra trajala je nekih 9 kilometara kada
smo skrenuli lijevo slijedeći putokaz za Skradin. Onda smo stali u
hladovinu, pa sam izvadio kartu (tada najbolju - ondašnji Auto atlas
Leksikografskog zavoda iz Zagreba) i u njoj pronašao prečicu. E, da ne
bi bilo popreko kraće a naokolo brže, uđoh u seosku poštu (!) koja je
bila preko puta naše hladovine i lokalne službenice (komada dva) upitah
za alternativu. Uslijedila je žestoka rasprava između njih dvije, koja
se završila kompromisom da (ipak) možemo proći. Nisu mi baš bile
uvjerljive, ali imajući na umu žestinu rasprave, zahvalih im se i izađoh
u strahu da se ne ražeste ponovo i da tu žestinu ne usmjere na me.
Bog čuva lude i hrabre. I tako mi krenusmo asfaltiranom cestom
prekrasnog okoliša ali avetinjski pustom. I dok smo vozili polako, za
zebnjom da ćemo se vratiti, ispred nas odjednom se ukaza prizor iz snova
– prekrasan pogled s visine na Visovačko jezero.
To jezero čini Krka, prije nego se spusti Skradinskim bukom
(poznatijeg kao Slapovi Krke) u niže Prokljansko jezero. Zaboravili smo
na dvojbu o ispravnosti puta kojim idemo, omađijani i hipnotizirani
okolišem i pejzažima cik-cak smo se spuštali do – ulaza u nacionalni
park Slapovi Krke. Zatvoren. Radno vrijeme od7 do 15. h. Asfaltna cesta,
kojom smo se spuštali, završila je ovećim parkiralištem. Sve pusto, bez
ljudi i bez vozila. Što sad!? Nije nam se vraćalo nazad cik-cak
uzbrdicom s kojom smo se sa onakvim haj osjećajem, spuštali. Osvrćući se
uokolo ugledali smo kraj barake, koja igra ulogu ulaza u park, pješačku
stazu. I krenuli mi po njoj. Nakon par minuta hoda (i guranja bicikala)
niz brdo kroz šumu, ugledali smo drveni most preko Krke, a-la pješački
mostovi od trupaca promjera 5-6 cm na Plitvičkim jezerima. S druge
strane rijeke, nedaleko od mosta, nazirao se naš današnji cilj -
auto-kamp Slapovi Krke, a s mosta se pružao prekrasan prizor na te
raskošne slapove Krke. Ovo je bilo kao u Američkim filmovima. Uzbudljivo
i neizvjesno do kraja, a kraj oduzima dah, šokira čovjeka ljepotom pa
on zaboravlja i tko je i što je i gdje je. Nema razmišljanja nema
svijesti o postojanju. samo upijanje prizora svim čulima.
A mislio sam da je spuštanje niz Velebit nešto najljepše na ovom putovanju. Kakva zabluda! Ali nije mi žao zbog toga. Naprotiv!
Šator smo smjestili tri metra kraj nekog potoka (koji je vjerojatno bio
neki od manjih rukavaca Krke) koji se obrušavao s metar i pol visokim
vodopadom. Taj vodopad je bio udaljen od šatora tek 10-tak metara, pa
smo ovu i slijedeću noć proveli sa zvučnom kulisom žestokog pljuska. A
kiše nema.
Odmorni, vedri i čili nakon noći prespavane u izuzetnom ambijentu, dan
smo proveli kupajući se u ne pretjerano hladnoj, ali ipak osvježavajućoj
vodi, plivajući ispod slapova i zavlačeći se u male pećine iza njih,
penjući se i šetajući sedrenim barijerama. Nezaboravno!
DAN DVADESET DRUGI
Mapu dvadeset drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Standardnim jutarnjim postupkom krenuli smo zadnji dan ovog putovanja.
Nismo se htjeli vratiti putem koji smo došli nego onim dužim preko
Skradina. Do njega smo trebali voziti neasfaltiranim, pa zbog toga
prašnjavim, putem u dužini od 4 km. Još bi i bilo zanimljivo, da nije
stalnih gostiju kampa koji su limenim svojim ljubimcima stalno dolazili
ili odlazili, dižući poveću prašinu. Konačno smo se domogli asfalta te
skrenuli lijevo preko mosta, dok se ravno išlo u kilometar udaljeni
Skradin.
Nakon mosta, cesta je nastavila zavojima i dugim usponom. Da bi nakon 10-tak kilometara došli do one pošte od prekjučer. Vrijeme se naoblačilo, počeo je puhati podmuklo-hladan vjetar. Ručali smo u zaklonu suhozida zaklonjeni od hladnog vjetra. Na žalost, ovaj put je puhalo u lice pa smo napredovali puževim korakom. Stisnuli smo zube i kao kroz mećavu šutke vozili, ne obzirući se na okolinu. Tri kilometra prije Drniša društvo nam je neko vrijeme pravila željeznička pruga iz Splita. Zajedno smo išli nešto više od kilometra kad nam se ukazao pogled na dolinu ispod nas s Drnišom u njoj. Mi smo se zajedno sa cestom, uz par cik-cak krivina spustili u tu dolinu, dok nas je željeznica napustila jer njoj treba malo više za spustiti se.
U Drnišu na željezničkoj stanici smo odahnuli i duhom i tijelom. Prvo jer smo se konačno riješili vjetra (puše nesmanjenom žestinom i dalje), a drugo, završili smo ovo putovanje. Vlakom smo slijedeće jutro ugledali grad iz kojeg smo prije tri tjedna krenuli – Slavonski Brod.
I sada (2010 godine) promatrajući sve ovo opisano s vremenske distance, imam (još uvijek) osjećaj da je bilo fantastično, nezaboravno i „ono pravo“. Odajem priznanje i njoj, i sebi, i nama što smo bili dovoljno ludi, drski , bezobzirni, sebični (i kakve nam još epitete nisu prišivali) da ostvarimo Medeni mjesec nad Medenim mjesecima.
Njoj možda mrvu više priznanja, jer da učini ovo što je (u)činila, trebala je za sobom porušiti sve mostove i oslonac naći samo u jednoj ruci. Mojoj.
Sad, kad ste sve pročitali, ove i ostale slike možete pogledati ovdje.
Prvobitno objavljeno 02. 12. 2010.
Svi snimci restaurirani VI/2026 sa ChatGPT
Nema komentara:
Objavi komentar