K potomstvu u metropolu 2017 II dio

 Za povratak na prvi dio ove priče kliknite ovdje.

 
Konačno Petrinja!
U prvoj trgovini sam kupio hladnu, orošenu dvoguzu piva, otišao u hladovinu zgrade preko puta i s guštom spašenog u pustinji četvrtinu sadržaja popio, a ostalo smjestio u termosice.
Preživio sam!
Nakon što sam i dušom i tijelom postao svjestan gornje činjenice, smirenog duha i ohlađenog tijela, krenuo sam u kratki obilazak Petrinje. Puno puta sam autom prošao kroz ovaj grad, jednom čak i biciklom (koga zanima to može vidjeti na ovom blogu pod naslovom „K potomstvu u metropolu 2008), ali ovo je prvi put da smireno i smisleno odvajam vrijeme za samo razgledanje.
U nečemu što bi bio centar grada s lijeve strane ulice su stara zdanja, dok je s desne park.

Od tih starih zdanja pažnju mi je prvo privukla iako stara, ali lijepo obnovljena zgrada u koju se smjestio gradski javni bilježnik.

Tu sam svojedobno prije 13 godina ovjeravao kupoprodajni ugovor nakon kupovine (polovnog) auta. Navedena limuzina me još uvijek vjerno služi (tri puta kuc-kuc u drvo) a nadam se da će još neko vrijeme.
Odmah tu je i zgrada općinskog suda ( The Court Of The Crimson King – za one koju slušaju prog-rock 70-tih), jednako lijepo uređena kao i prethodna, možda i ljepše. Taj ugodan dojam malčice kvari oronula tabla na ulazu na kojoj jedvice pročitam o kojoj se instituciji radi.

Inače, prema wikipediji grad Petrinja je 2011-te godine imao 13801 stanovnika (da mi je znati koji je taj osamstoprvi!?), a prvi put u povijesti se spominje 1201 godine (opet taj broj jedan na kraju).
Sa www.petrinjaturizam.hr saznajem da se na današnjoj lokaciji grada, kontinuitet naseljenosti može pratiti od 1592. godine, kada je na samom ušću Petrinjčice u Kupu izgrađena turska utvrda koja je srušena 1728. godine. Izvan tvrđave već u prvoj polovici 18. st. postoje predgrađa Kaverlin, Majdanci i Kaniža. Druga polovica 18. st., obilježena je gospodarskim poletom i razvojem što je utjecalo na procvat graditeljskih aktivnosti i izgradnju grada u razdoblju od 1788. do 1793. godine. U tom periodu formirane su glavne ulice grada kakav poznajemo danas sa prepoznatljivim primjerima barokne i klasicističke izgradnje.
Sa web stranice www.kolekcionar.net evo jedna stara razglednica Petrinje.

Zatim sam ušao u park. Za razliku od onog u Kostajnici ovaj je lijepo uređen i dotjeran. Isto takav je bio i glazbeni paviljon.

Tu je i neka fontana, istina bez vode, ali s kipovima.

Na kraju parka je crkva sv Lovre Mučenika.

Sa stranice petrinjaturizam,hr saznajem da je crkva, koja je planski postavljena kao dominantni objekt na glavnom trgu vojnog središta, podignuta 1780. godine pod patronatom austrijske carske kuće i Marije Terezije. Posvećena je zaštitniku grada Petrinje svetom Lovri. Izvorno spomenik nulte kategorije, crkva je do temelja srušena u vrijeme okupacije 1991.-1995., a na njezinim temeljima sagrađena je nova crkva koja do u detalje ponavlja oblikovanje i arhitektonsku dekoraciju negdašnje crkve.
I donja slika je sa navedene web stranice.

Toliko o Petrinji, valja krenuti dalje.
Na izlazu iz Petrinje ili nešto nakon izlaza, s lijeve strane prolazim tvornicu Gavrilović. Još za vrijeme“one“ države, praktično od kad znam za sebe, znam i za to ime, koje me uvijek asocira na nešto ukusno i fino za papati („Odlično je, od Gavrilovića je!“).

Povijest firme datira iz 1690 godine, a za ostalo, ako vas zanima, potrudite se pa pročešljajte po internetu. Svašta se može naći.
Sa stranice http://petrinjaturizam.hr posuđujem ovu staru fotografiju. Nisam saznao gdje je i kad snimljena, no ipak mi je zanimljiva kao svjedok nekog prošlog vremena.

Do Siska imam 14 kilometara, uglavnom ravne ceste, no izuzetno prometne. Nakon one pustopoljine od Kostajnice, ova prometna gužva me je šokirala, pa mi je trebalo neko vrijeme da se na nju priviknem. No vremena za to baš i nije bilo, jer pored gustog prometa tu je i rekonstrukcija ceste. Izgleda da su postavili kanalizaciju, i to baš na ovoj traci kojom vozim (ili to pokušavam), pa smo ja i moji suputnici, koji zajedno sa mnom streme prema Sisk, imali tek polovicu asfaltiranog kolovoza, pa je uslijedila borba za komadić asfalta s onima iz suprotnog smjera. U toj borbi se nije baš puno pažnje obraćalo na mene, pa sam često bio primoran sa ravne asfaltne površine preći na tandrkavi makadam.

 

K potomstvu u metropolu 2017 I dio

 Slike sa ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu ovog bicikliranja od Novske do Siska možete vidjeti ovdje.

U arhivi mojeg bloga do sada je zabilježeno 5 putovanja mojemu potomstvu u metropolu. Ni jedno od njih nije obavljeno u jednom danu, pa slijedi jedna takva priča. Istini za volju, moram priznati da sam namjeravao i ovaj put vožnju razvući na (barem) dva dana, no neke nepredviđene okolnosti, o kojima će biti govora kad za to vrijeme dođe, uzrokovali su da vožnju ostvarim tako kako jesam, dakle u jednom danu.
Dio plana, koji sam ispunio, je da do Zagreba dođem u jednom danu, uz pomoć Hrvatskih željeznica, no drugi dio plana, pri kojemu sam, pored HŽ-a, trebao koristiti bicikl, se izjalovio.
Lijepo je svuda doći i vidjeti, a još je ljepše još koji put to učiniti, ako put i odredište to zaslužuju. I baš je tu osnovna podjela izazovnosti, atraktivnosti i zanimljivosti tih putovanja – neke je lijepo samo jednom obići, dok je kod drugih ta ljepota suptilnija, izražajnija, u konačnosti i ljepša, pa je njima uvijek milo ponovo navratiti i provozati(se).
Eto, zato se meni tih 40-tak kilometara od Nove Gradiške Novske ovaj put nije vozilo, jer sam tu dionicu prešao već oho-ho puta, a nema niš' posebno. Stoga sam posegnuo za uslugama Hrvatskih željeznica.
Iako u Požegi imamo željeznicu , ona sporo i uokolo klopara do Nove Gradiške, pa mi je bilo jednostavnije, a i brže, biciklirati.
Prije stvarnog početka priče, a kao završetak uvoda slijedi opis današnjeg puta. Od Požege do Nove gradiške je vožen biciklom, da bi već opisanu neinteresantnu dionicu od Nove Gradiške do Novske bio propičen vlakom. Nastavak je biciklom i to od Novske preko Jasenovca i Dubice do Hrvatske Kostajnice da bi se preko Petrinje završilo u Sisku. Tamo sam opet vlakom stigao do naše nam metropole, gdje je na kraju slijedio njem biciklistički obilazak.
Potrudio sam se tog jutra vrijedan biti pa ranije ustati, te sam već prije pola sedam napuštao svoj grad. Kolovoz je bio već pri kraju, pa iako će biti vrući dan, jutro je bilo dosta svježe. Jedini pravi odmor sam napravio na prijevoju kod mjesta Banićevac odakle se trebam uglavnom spuštati do Gradiške.

U snenu Novi Gradišku stigao sam nešto iza 8 i snimio Gradiško korzo, onako kontra suncu, koje je još lebdjelo prostranstvima snova.

A onda sam se smjestio u vlak. Bio je elektromotorni, brz, udoban, a meni čak i lijep – pravi Europski.

A da i jest Europski, dokazao je to i putnom brzinom koja je bila pažnje i poštovanja vrijedna.

Kroz prozor, koji je tvrdoglavo i neumoljivo odbijao bilo kakvo otvaranje, snimio sam kolodvor u Okučanima, koji je friško obnovljen također u Europskom duhu. 

Na kolodvoru Starog Petrovog Sela snimio sam peron susjednog kolosijeka, obnovljen isto tako u modernom Europskom duhu, te stoga bitno viši nego što su kod nas (na primjer i oni u Zagrebu). Poanta je da su manje-više u visini podnice vagona te nema potreba za penjanjem po stepenicama, što postaje velika prednost kako za ljepotice u (uskim) suknjama, tako i za nas, bicikliste, kada trebamo unijeti bicikl, sa silnim bisagama i ostalim teretom, u vagon.

Kod svakog para sjedala, a između njih, bila je utičnica za struju ~220V, najvjerojatnije za lap-top računala. Pretpostavljam da je to za one koji nisu oduševljeni željeznicom kao ja (anti railfanovi) pa truckanje njome smatraju uzaludno traćenje vremena. Da ne bude do kraja uzaludno mogu duh okupirati virtualnim svijetom svoga računala.

Okupiran promatranjem vlaka i predjela uz prugu tih 20-tak minuta putovanja mi je proteklo za tren, pa je valjalo izaći na Novljanski kolodvor. Zadivljen proživljenim u tom vremenu odao sam priznanje svom prometalu snimivši ga na, još uvijek, jutarnjem suncu.
 

Toliko o (ovom) vlaku.
Kolodvorska zgrada u Novskoj nije neka arhitektonska ljepotica, osim ako pod lijepim ne smatramo jeftino, jednostavno i šturo (barem meni tako izgleda).
.

Kako je na ovim podnebljem alkohol tradicionalno legalizirana droga, tako je i u Novskoj, kao i u ostalim kolodvorima, obavezni inventar kolodvorska birtija. Ili je ona uz samu kolodvorsku zgradu, ili je odmah preko puta, kao što je ovdje. Čak nosi i krajnje maštovito ime.

Kako ne posjećujem ove prateće kolodvorske institucije, pozdravivši birtiju pogledom, sjeo sam na svog vjernog suputnika i zapravo krenuo s vožnjom. Bilo je netom iza 9, dakle još uvijek je prisutna svježina noći, no svijetlo, žarko sunce najavljuje da to neće biti za dugo.
Na izlazu iz grada, prema jugu, prolazim ispod auto-ceste. Ona ovdje dugačkim vijaduktom prelazi preko željezničke pruge prema Jasenovcu, i dalje Sisku, preko južnog dijela grada, i konačno, preko ceste kojom stremim ka jugu.

Negdje na pola puta od Novske prema Jasenovcu cesta prelazi kanal Strug. 

Tu je i stari most, odmah pokraj novog. Oštećen je do nepopravljivosti u domovinskom ratu tako da sada smrtnom agonijom, razvučenom do beskonačnosti, guši bilo kakav osmijeh i vedrinu na licima prolaznika kojima se omane nesmotrenost, te pogledaju na njega. Pravi primjer anatomije ljudske destruktivnosti.

. 

S druge strane novog mosta malo dalje, je željeznički most čelične konstrukcije obojan u zelenu boju, valjda da se stopi s okolišem.

Umjesto njegove slike koja prikazuje kako on izgleda ovog jutra, gornja slika predočava njegov izgled od prije mjesec i pol dana kada sam ovuda prošao u nekoj drugoj vožnji. U međuvremenu se most nije puno promijenio, za vidljive promjene na njemu potrebno je puuuuno više vremena, no onomad mi je ispod njega bila bio prikazana jedna od verzija guštanja života. Dvojica su si pecaroša fino usidrila čamac i nastavili guštati u pecanju. Ovo upravo izrečeno je šturo, krajnje racionalno, kao kad ja velim da sam sjeo na bicikl i krenuo s vožnjom.
A to nije to, to nije ni priiiiibližno to!
To je mnogo, mnogo, mnoooogo više!!!
Pa tko razumije, shvatit će, a tko ne, ne vrijedi ni objašnjavati.

U Jasenovcu sam Savu prešao betonskim mostom kojim jednim skokom gazele preskače široku rijeku. Odmah nakon mosta skrećem desno, jer ravno je granični prijelaz za Bosnu. Poslije tog skretanja desno slijedi kratka nizbrdica kojom se spustim u selo Uštica stisnuto uz desnu obalu Save. Na izlazu iz sela zastajem zbog dva mosta. (Ja se raspisao o mostovima kao da je ovo seminar s građevinskog fakulteta, - odjel mostogradnja, no mostovi su mi oduvijek zanimljivi jer spajaju, i konkretno i alegorijski)
Preko prvog, cestovnog sam koji minut ranije i sam biciklom prešao.

Drugi je željeznički kojim željeznica iz Novske preko Dubice Sunje i Siska nastavlja na zapad prema Zagrebu.

 Dok sam se divio neimarima koji su ga izgradili čuo sam iz daleka zvuk vlaka koji dolazi. Poradovah se da ću ga snimiti. I snimio sam ga, samo što to nije bio "pravi" vlak, već nešto malo, sitno kojim se koriste radnici koji rade na održavanju pruge. Koja gromoglasna najava za tako mali vlak!

Nadaleko od ovog željezničkog mosta cesta se stisnula svojom lijevom stranom uz lijevu obalu Une. Cestu od rijeke, koja je negdje dolje sakrivena u šipražju, odvaja betonski zid koji ovdje ima ulogu nasipa, dok su kuće mjesta Tanac s desne strane ceste.

Do Dubice je slijedilo desetak kilometara mira i tišine kroz koji cesta vijuga ravnicom. Povremeno dodirne Unu preko nasipa, a povremeno se izgubi u beskrajnoj ravnici.

Na ulazu u Hrvatsku Dubicu pažnju mi je privukla stara drvena kuća, no, iako stara, bila je lijepo dotjerana i uređena.
 

Kako prostora ima mnogo, i sve je ravno, tako se Dubica raširila, pa je poduža bila ulica kojom sam stigao do centra mjesta. Pretpostavljam da je to bio centar, jer pored pekare, trgovine i pošte tu je bila i birtija, kao i crkva.

Prema internetu Hrvatska je Dubica 1910 godine imala 3783 stanovnika, dok ih je 2001 godine bilo tek 987. Oduvijek ih je bilo i rimokatoličke i pravoslavne vjeroispovijedi, pa su tu, blizu jedna drugoj, i katolička i pravoslavna crkva.

Da ovdje poplave, ma koliko rijetke bile, prave veliki problem, pokazao je prijelaz ceste preko malog potoka u kojemu sada jedva da je bilo vode. Ali zato je cijeli potok bio obrubljen betonskim bedemom koji naslućuje istinitost izreke da je voda dobar sluga, ali i zao gospodar. Zaključujem da u slučaju poplave samo mjesto biva ispod razine vode, a da ostane suho brinu se nasipi i bedemi kao što su ovi na slici.

Lijevo je Una, a sa desne strane s brda dolazi potočić

Do Kostajnice, kao slijedećeg odredišta ima oko 25 kilometara i još su ti kilometri na mjestima i brdoviti. Dobro, nisu to neka silna brda, ipak cesta ide manje-više uz Unu, no okolna postupno poprima brdske obrise, za razliku od „tepsije“ kakva je bila do Dubice. 

Ipak, kao da još ni sama sa sobom nije riješila kako i što dalje, pojavi se koja ravničarska dionica neuobičajenog ravnog pravca.

I tako, malo gore-doliranjem, malo po ravnome dođoh do Kostajnice. Za razliku od Dubice koja je tek malo veće selo (da se Dubičani ne uvrede) u Kostajnici nailazim na neočekivano mnogo stare arhitekture.
Zujajući internetom saznajem preko wikipedije da se za Kostajnicu zna još od trinaestog stoljeća. Grad je nastao na otočiću usred rijeke Une, a glavnina naselja pruža se uz lijevu obalu rijeke. Ime potječe od riječi "kostanj", što je jedna od starijih varijanti hrvatske riječi "kesten".
Zanimljivo mi je da je grad 2001 godine imao 2746 stanovnika, dok ih je 1910-te bilo 2090 stanovnika. Dakle, za razliku od Dubice, broj stanovnika je porastao. No to je samo brzopleto zaključivanje, jer je u Kostajnici 1991 godine bilo čak 3480 stanovnika.

Ulaz u Kostajnicu

Lijepo dotjerana i uređena u maniru prave dostojanstvene arhitektonske ljepotice, gradska vijećnica smještena je na gradskom trgu od kojeg se desno od nje preko mosta na Uni prelazi na Bosansku stranu.
 

A možda mi ta vijećnica izgleda lijepo i zato što se tik uz nju nalaza krajnje zlokobna i ni malo ljepuškasta ruševina. Na žalost, još jedan suvenir iz domovinskog rata.

Ovi plavi auti sa gornje slike idu ravno na most preko Une. Sada je to suvremeni betonski most.

No, u prošlosti beton nije bio tako lako na dohvat ruke. Tada je drvo bilo daleko pristupačnije kao građevinski materijal, pa sam na stranici www.hrvatska-kostajnica.hr naša sliku starog mosta sa podatkom da je temeljito obnovljen 1933. godine, a srušen 1967. zbog izgradnje novog, betonskog mosta.

Eto, sad dok pišem ove redove i posežem za netom kao izvorom podataka, saznajem da je Kostajnički stari grad u Hrvatskom dijelu, mada je na desnoj strani Une. Tek iza njega je granični prijelaz. To sam i primijetio dok sam promatrao stari grad s ove, lijeve strane Une, no pritisnut nespokojem da imam još podosta kilometara vožnje, i to dosta njih brdovitih, želio sam što ranije krenuti dalje s vožnjom. A ta želja mi je bila da u metropolu stignem u rane večernje sate a ne u kasne noćne.  

 Na spomenutoj web-stranici nalazim da je Stari grad Zrinski utvrda koja je nastala najvjerojatnije u 13. stoljeću oko koje se kasnije zbog lakše obrane razvilo i kostajničko naselje. Značajnu je ulogu odigrao u ratovima s Turcima, a najpoznatiji vladari bili su mu obitelj Zrinski.
Dakle, desno od vijećnice je Una i most preko nje koji vodi i do navedene tvrđave, a s lijeve strane je župni dvor i crkva sv. Antuna Padovanskog. 

Na web stranici grada Kostajnice piše da je crkva građena od 1729. do 1746. godine, a zvonik je dovršen 1799. godine. Zajedno sa vrijednim inventarom koji se nalazio u crkvi, ovaj samostanski kompleks bio je jedan od najvrijednijih sakralnih kompleksa sjeverozapadne Hrvatske. Crkva i samostan srušeni su u siječnju 1992. godine za vrijeme srpske okupacije. 1996.- 2001. traje obnova zahvaljujući izuzetnom zalaganju i ulaganju Franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda kao i Ministarstva kulture, te patera Antuna Hajmilera.
Nastavljam dalje cestom uz koju je široka šetnjica s pogledom na Unu. Ona već ovdje poprima svoju modrozelenu boju, čime najavljuje svoje ljepote kojom će nagraditi putnika ako se odvaži uzvodno ju je pratiti. Iako sam zadrhtao od uzbuđenja pomislivši na sve meni znane i neznane ljepote ove, kako joj ime kaže, jedne i jedine rijeke, to putovanje sam morao odgoditi za neka druga vremena. Ostala mi je nada da ću ta vremena proživjeti možda još i ovog ljeta.

Cesta mi se odvaja od Une i ide ravno na zgradu hotela Central, te se cijepa u dva dijela obilazeći zgradu hotela.

Iako nije velika zgrada izgleda mi prelijepo. Isto tako je fino uklopljena u one dvije ulice koje ju obilaze, te gleda ravno na dolazeće putnike, kao na primjer na mene.
Možda se varam, ali dojma sam da je bio zatvoren u vrijeme moje posjete Kostajnici, mada dok pišem ove redove (II/2018) na web stranici grada sam našao raskošnu podstranicu hotela sa mogućom rezervacijom i s slikama od kojih izdvajam ovu o unutrašnjosti hotela.

Slijedeće dvije slike sam također posudio sa stranice grada. Jedna prikazuje izgled hotela davne 1926 godine, što je dosta iza gradnje, jer je hotel sagrađen 1905. godine, dok druga pokazuje kako zgrada hotela stoički podnosi poplavu koja je 2014-e poplavila cijelu Kostajnicu.

U nastavku vožnje primijetih interesantan putokaz koji mi je potaknuo radoznalost da vidim o čemu se radi.

Radoznalost je tima tim veća, jer i mi u Požegi imamo izvor istog imena. Ovaj u Kostajnici izgleda ovako:

Fina hladna voda koja ravnodušno prema nama prolaznicima i općenito prema svemu oko sebe curi, curi, curi… Pokazati će se kasnije da bih suho zlato dao za koji dec vode koja bespovratno ode u ništa, a meni mi bitno olakšala muke. No, o tom po tom!
Inače, pojam tekija označava bogomolju u kojoj se okupljaju derviši, te borave i vrše vjerske obrede. Dakle pojam ostao iz Turskog vremena. Najpoznatija tekija je svakako ona na izvoru rijeke Bune u Hercegovini (koga više zanima može to vidjeti na ovom blogu pod nazivom (Međugorje 2014 dan 08-08).
Skrenuvši kod hotela desno nastavio sam se vozuckati polako i dokono, što zbog razgledanja grada, a što u potrazi za trgovinom i/ili pekarom radi rješavanja problema ručka.

Pekaru sam našao u blizini zgrade Hrvatskog doma.

Ručak sam malčice odgodio razgledavajući staro arhitektonski ljepoticu. Prema www.knjiznica.hr u ovu zgradu je 1989 godine preseljena gradska knjižnica. Sa stranice http://www.antiqueshop.hr posudio sam sliku kako je ova zgrada nekad izgledala, no ne saznadoh godinu kad je snimljeno.

Oveći, gust zelenilom, no pomalo zapušten park sam izabrao kao mjesto današnjeg ručka.

U sredini parka bio je i glazbeni paviljon, no skupa s parkom kao da se sjećao i boljih, i ljepših dana.

I dok sam žvakao friški i ukusni burek i zalijevao ga s hladnim pivom pažnju mi je privukla ruševina točno preko puta.

Bili su to ostaci župne crkve sv. Nikole. Prema web stranici grada Kostajnica se kao sjedište župe spominje 1344. godine sa župnom crkvom Sv.Mihaela. Za vrijeme turskih ratova župa propada, a obnavlja se 1697. nakon povlačenja Turaka iz naselja. U Novljanima, tadašnjem predgrađu postoji drvena kapela Sv.Nikole kao podružnica župe kojom upravljaju Franjevci. 1706.god. osniva se nova župa, Sv Nikole, a 1714. povećava drvena kapela za potrebe župne crkve. 1771. godine počinje se graditi nova crkva, a kasnije i župni dvor. Ovaj objekt od izuzetne kulturno-povijesne i urbanističko-arhitektonske vrijednosti srušen je za vrijeme srpske agresije 1991. godine.
Na istoj web stranici našao sam snimak kao je crkva izgledala 1983 godine.

Kad sam se najeo, napio i odmorio, valjalo je nastaviti dalje. A to znači dobrom uzbrdicom od preko kilometra po sad već dobro užarenom suncu. Bilo je već jedan sat, pa mi je ova vrućina na usponu zlokobno najavljivala termodinamičke probleme, jer mi se čini da će do Petrinje još biti uspona, a i žarkog grijanja s nebesa isto tako.
Slijede slike doline Une u Kostajnici.

Jedna oštra krivina mi se, valjda, smilovala pa je skončala ovu uzbrdicu. Ujedno mi je dopustila da uputim zadnji pogled na dolinu Une jer odlazim prema zapadu na Banovinu.

Tek par stotina metara naprijed, nakon one oštre krivine bio je željeznički kolodvor Hrvatska Kostajnica. Željeznica ima svoje standarde glede probijanja kroz brda i doline, pa se ovdje prvo morala podići nakon Sunje, da bi se postupno u nastavku spuštala do Une. Kako i penjanje i spuštanje ona to radi puno blaže i nježnije nego ceste, tako se i jave neke nelogičnosti u podudaranju mjesta/grada i njegovog željezničkog kolodvora.
U skladu s tim, a i u želji da kolodvor bude što bliže mjestu čije ime nosi, nekakvo Solomonsko rješenje je smještaj Kostajničkog kolodvora na svojevrsni prijevoj do kojeg se pruga penje,a nakon kojeg se spušta.

Novo vrijeme, novi način razmišljanja, pa u dobu jeftine nafte, i forsiranja auto industrije, željeznica izvlači kraći kraj. To nije slučaj samo kod nas, tako je manje-više svuda u svijetu. Kao posljedica svega toga željeznica postaje crna ovca, problematičan sin za kojeg roditelji u očaju znaju promrsiti da bi najradije da ga nema. No, ne može se baš tako sve ukinuti i zatvoriti, dovoljan je samo trenutni hir svjetskih moćnika pa da cijena nafte ode nebu pod oblake. Tada bi se slamka spasa pronašla u tom neželjenom sinu.
Sumornu sliku Kostajničkog kolodvora dodatno zacrnjuje zavrzlama Unske pruge. Jest da je do najbliži i najpovoljniji željeznički pravac sjever-jug, no on 7 puta (slovima: sedam) prelazi iz BIH u Hrvatsku i obratno, a to je za političare na ovom podneblju nerazmrsivi čvor ( ili se nastoji takvim pokazati). Tako se danas kakav-takav promet ovom prugom odvija do Bihaća a ostatak tiho umire.
Posljedica svega ovoga je da se za ovaj kolodvor ne može ni to reći da se knjiga svela na dva slova jer on ima samo jedan jedini kolosijek. Dakle, nije riječ ni o kakvom kolodvoru, ni o kakvoj stanici, tek je najobičnije najmanje što može biti – stajalište. Nesrazmjerno raskošna kolodvorska zgrada, ostatak prošlih vremena, raskošni peron i tužni znaci na tlu koji naslućuju tračnice, davno podignute, ovaj mučni dojam samo još više pojačavaju.
Tužno vrijeme za ljubitelje željeznice!
Nakon (nazovi) kolodvora cesta i željeznica nekih kilometar i pol idu paralelno, rame uz rame. Šteta što nije ništa od ču-ču-a naišlo, mada i bez toga mi je ova paralelna vožnja uvijek posebno zanimljiva. Negdje u dubini duše imam skrivenu želj(ic)u za paralelnom vožnjom sa prugom Zagreb-Split. Tko zna, možda jednog dana…

Pruga me je pozdravila i skrenula desno prema Sunji, a ja sam nastavio ravno krajnje blagom nizbrdicom.

U mjestu zanimljivog imena zastao sam u hladovini da uhvatim dah, jer se ona krajnje blaga nizbrdica polako preobražava u krajnje podmuklu uzbrdicu. To su one uzbrdice, na prvi pogled neprimjetne, no podmuklost izražavaju osjećajem da nešto sa mnom ili s mojim biciklom nije u redu. Hladeći se u hladovini i hvatajući dah preko puta sam ugledao zanimljivi primjer ovdašnje drvene arhitekture.

Da tu ima malo većih gospodarstava sa solidnijem domovima dokaz je stara, zidana kuća, ali lijepo uređena i dotjerana.

Nakon mjesta Knezovljani slijedi napuštanje civilizacije u ulazak u brdovitu Banovinu. Iako ću susresti neka naselja, ona prava, sa trgovinama, me očekuje tek u Petrinji.

Kao da sam prošao kroz posebna vemensko-prostorna vrata i našao se na drugoj planeti i u drugom svijetu. Vrlo, vrlo rijetki znakovi civilizacije i čovjeka. Isto tako i rijetka vozila koja kao da se srame što prekidaju ovu tišinu i mir, pa nastoje se što prije izgubiti. Oko mene zelenilo, mir i tišina. cesta vijuga između brežuljaka, uzbrdice su podnošljive.

Međutim ova idila ne traje dugo jer ju kvare dvije sitnice koje postupno to više nisu.
Nije tu prisutno neko veće brdo s prijevojem, nego se to podijelilo na više manjih brda s isto toliko manjim prijevojima. Brzopleto bi se moglo zaključiti da je to povoljnije, no meni to tako nije izgledalo. Možda sam takav dojam dobio i zbog vrućine koja je bila neočekivano velika, pojačana nedostatkom bilo kakvog povjetarca koji bi me na usponima kako-tako rashladio.

Jasno da sam se, naročito na usponima, dobrano znojio, a to opet znači da sam i dobrano pio.
Postupno mi se tiha, prikrivena zlokobnost pretvorila u konkretnu zabrinutost da ću ostati bez tekućine. Valjalo, je dakle uvesti mjere štednje, pa sam se sa samoprijekornim prebacivanjem sjetio onog obilatog izvora u Kostajnici. Što bi dao za bocu, meni sada, vrlo dragocjene tekućine, barem da se polijem po glavi i tako rashladim.
Željno očekivane nizbrdice kojom sam dobio kakvo-takvo hlađenje, nekako su munjevito prohujale, pa je slijedio tko zna koji po redu uspon.

Brže, puno brže od željenog spustio sam se do nečega što predstavlja centar sela, da bi se potom, a što drugo nego, počeo penjati.
Stoički podnoseći nedaće ipak sam pusti dio moje duše da pronađe neki stupanj uživanja u oduševljenosti krajolikom. Simpatične su mi bile kuće mjesta Blinja razbacane podno brda.

A cesta ne samo da je išla uzbrdo nego je povećavala svoju strminu pa sam pri vrhu mislio da ću skočiti ravno u nebo.

Iza…

… i ispred

Umjesto na nebo poslije prijevoja sam krenuo nizbrdo i to (ah, konačno!) nekom dužom nizbrdicom. Koje slatko zadovoljstvo, odmor i za dušu i za tijelo.

Iako sam susjednu uzbrdicu na cesti sa prethodnog snimka očima ugledao, um mi je odbijao priznati njeno postojanje. Radije sam se prepustio guštu spuštanja nego zlokobnim nedaćama. O njima kada dođe njihovo vrijeme ("Ostavite sutra brige njegove!")
I dođe to sutra u obliku uzbrdice ispred mene, strmije i zlokobnije nego što očekivah. Bila je duga tek par stotima metara, no bila je esencija svih današnjih muka na ovoj vožnji.

Nigdje ni blizu nikakvog hlada ni malog, malog, malog hladića. Ništa, samo cesta, ravno prema nebu, sve većeg i većeg uspona. Taman prošlo tri sata, sunce odčepilo grijanje na maksimum, vjetar ga se uplašio pa se skrio negdje u neke od šupljina. Tu smo samo ja, uspon i sunce.
Kad sam se, poslije par kratkih odmora da uhvatim dah i obrišem rijeku znoja, konačno popeo na prijevoj slavodobitno sam se okrenuo unazad.

Nastavak ove priče možete pogledati ovdje.